Svako vrijeme nosi svoje, pa tako i ovo naše. Svatko od nas ima svoju priču, svoj križ. Lakše ga je nositi ukoliko spoznaš Boga. Zapravo je sve vrlo jednostavno, ali mi ljudi skloni smo zakomplicirati sve u svojim životima.
Ima tih ljudi koji svjedoče vjeru svaki dan. Ima onih koji su jako dotaknuli naša srca. Jedna od takvih osoba je naša sugrađanka, medicinska sestra Nevenka Curić.
Nedavno je i na internetu izašlo njezino svjedočanstvo, pa su ga mogli čuti i oni koji nisu poznavali našu Nevu i njezinu priču. Priču o tome kako je izgubila jedno od svoje troje djece i to ono za koje se najviše bojala. Njezin je Ivan poginuo jednog dana, prije sedamnaest godina, kada su se njegovi vršnjaci vraćali s ekskurzije. Dogodilo se nešto najgore što se roditelju dogoditi može. Svjedoči Nevenka o tome kako je htjela izvršiti suicid, kako nije htjela živjeti, disati..i kako se onda sve promijenilo.
Priča Neve o neobičnim putevima Božjim i o hodočašću u Šurkovac. Svjedočanstvo je do danas pregledalo više od 316 000 ljudi.
Iako poznam Nevenku godinama, iako sam tu priču čula od nje osobno, svejedno sam svjedočanstvo slušala više puta. I svaki put i plakala i smijala se. Jer ona je žena nevjerojatne energije i duha. Žena koju trebate čuti. Žena koja puno govori o oprostu. Kad čujete nju, posramite se. Onih nekih gluposti koje mi ne možemo međusobno oprostiti.
Zvala me je Nevenka puno puta u Šurkovac. Ovaj put je došao red da i ja posjetim to mjesto.
U duši sam moram priznati skeptik. Moram sve vidjeti, doživjeti i čuti da bi vjerovala. Ma i onda uvijek analiziram i preispitivam. Zato sam morala poći.
Krenula su u svibnju dva autobusa iz Dubrovnika za to daleko mjesto u Republici Srpskoj. Putem se malo molila krunica, malo pjevalo, puno smijalo. A i plakalo se. Jer svatko u tim autobusima ima svoju priču. Nijedna nije laka. Shvatiš kako svi ljudi imaju svoj križ i kako traže smisao.
U Šurkovac smo stigli rano ujutro, zauzeli mjesta u klupama, pošli na kavu, sok, dok nije počela krunica, pa molitva za ozdravljenje.

Fra Ivo Pavić moli za ozdravljenje duha i tijela, za svaki organ, za svaki poremećaj ili bolest. Misa je drugačija od uobičajenih, na njoj se pjeva, podižu ruke, svjedoči se za oltarom o svim čudima Božjim, ozdravljenjima koja su se dogodila na ovom mjestu i sve iako traje satima, zapravo je jedinstven doživljaj koji se ne čini dug.

Moji su suputnici pričali o takozvanim vražjim manifestacijama koje se događaju tijekom misa koje drži fra Ivo Pavić u Šurkovcu. Kažu mi i kako ih u posljednje vrijeme nema. Nisam shvatila što se dogodilo pa se više ne pojavljuju, ali bilo mi je drago da to ne moram doživjeti.
Ali, neki su ljudi onako baš iz duše plakali.

Potom, nakon mise, fra Ivo polaže ruke na ljude, neki ostanu “ležati u Duhu Svetom”. Pričali su mi kako se ne žele dignuti, pričali su mi kako je to najbolji osjećaj ikad, a neki, poput naše Nevenke s početka priče, nikada nisu pali. Jer to uopće nije važno..

Ali, htjela sam iskusiti i to, pa sam sama sebi onako rekla: “Pa nećeš ti pasti, ti nisi autosugestivna”. Pala sam. I digla se nakon nekoliko sekundi. Neobičan osjećaj.
Nakon mise neki su moji sugrađani pokazali ruke koje su im kao “gorjele”, nakon pjesme, podizanja ruku i dok je fra Ivo zazivao Duha Svetoga.

Znate, vjerujem u Boga. Znam da ništa u životu nije slučajno. Znam kako se sve u životu dogodi s razlogom. Kako bi naučili, osvijestili, radili na sebi. Znam kako Bog nije taj koji daje bolest, nemir, loše dane. On sve okrene na dobro. I znam-kako se u Šurkovcu stvarno događa Čudo.
Hvala, Neve. Vidimo se ponovo na istom mjestu. Ti si moja “Ruža iz Neuma”.