HPD „Sniježnica“ na ekspediciji „Ararat 2024“

150

PIŠE: Goran Cvjetinović/ HPD Sniježnica

Nakon nekoliko mjeseci pripreme i iščekivanja nas 15-oro planinara HPD „Sniježnice“ konačno se okupilo na dubrovačkom aerodromu. Pravac – najveći vrh Turske – Ararat (5137 metara). Tek je dvoje od nas iskusilo kako je biti na visini iznad pet tisuća metara, pa smo u tom smislu bili potpuno neiskusni. Tješili smo se činjenicom da smo, iako raznolika, složna „balica“. Pa ćemo pomagati jedni drugima, ako negdje zapne. Ali, nikako nismo očekivali da će Ararat biti nešto izvan svega što smo do tada doživjeli u planinama. Sve do tada, penjanje na brojne vrhove do tri tisuće metara po Italiji, Crnoj Gori, Sloveniji, Albaniji, Bugarskoj, Grčkoj, Slovačkoj, BiH-pokazalo se zasebnim svijetom u odnosu na ono što je bilo pred nama. Pettisućnjak Ararat, mitska vulkanska planina na tromeđi Turske, Armenije i Irana, nova je kategorija planinarenja. Ona ekstremna. Ona u kojoj nikako ne možeš unaprijed znati kako će ti tijelo i um reagirati na izazove koji se pojave. A ni izazovi nisu bili predvidljivi. Svakako, svatko je na Araratu upisao neki osobni rekord. I onaj koji se prikazuje u nadmorskoj visini, ali i onaj koji govori o granicama izdržljivosti. Tako da smo se svi vratili s osmijehom na licu. 

Uobičajenom rutom avionom preko Istanbula i Vana te minibusom do Dogubayazita. Ovaj grad s 80-ak tisuća stanovnika ima dugu i dinamičnu prošlost od barem tri tisuće godina. Armenija, Perzija, Bizant, Otomansko Carstvo…A između dva svjetska rata i kratkotrajna samoproglašena Republika Ararat. Kurda i Turaka ima podjednako, pa je to razlog, osim što se radi o graničnom području, prisutnosti velikog broja vojnika na prilazu i unutar područja grada. Od Istanbula putujemo s vodičem Jovanom kojega nam je dodijelila agencija Extreme Summmit Team, koja organizira planinarske ekspedicije diljem planete.  Malo nas je čudno pogledao na prvom susretu i to je kasnije pojasnio. „Kad mi je šef rekao da trebam voditi 15 ljudi iz Dubrovnika, s nivoa mora do na vrh Ararata, malo mi je čudno bilo. Na prvu sam pomislio da će biti muke popeti se i u prvi kamp na 3200 metara“- uz osmijeh je komentirao Jovan.

Smjestili smo se u hotelu u najstrožem centru grada- s pogledom na glavni gradski park i na njihov „Stradun“. Kako smo došli kasno u noći u hotel preostalo nam je samo na brzinu večerati i poći u krevet. Ujutro smo na doručku sreli ekipu koja se vratila s Ararata. Slovenci, Bugari…Vrijeme ih je poslužilo i prepričavaju kakve su probleme imali s visinskom bolesti. Sve izgleda uobičajeno. Optimistični smo. Nakon doručka krećemo s tri kombija. U jednome nam je planinarska oprema, a u druga dva mi. Vozimo se manje od pola sata i onda skrećemo jedinom cestom, makadamaskom, koja ide prema podnožju Ararata. Zastali smo, pozirali i fotografirali se. Ararat je moćno stajao ispred nas. Bez oblačka, ali s vidljivim snijegom kojih 500-tinjak metara pri vrhu. Smijemo se i dalje i uzbuđeni jedva čekamo krenuti na uspon. Zaustavili smo se na 2200 metara nadmorske visine, na jednom platou. Tu su nas dočekali, mahom Kurdi, s konjima. Ponovo smo se fotografirali i potom krenuli s rukscima na leđima dok su konji natovarani našom opremom. Cilj – prvi kamp na 3200 metara. Staza je lagana – trava i zemlja. Idemo uglavnom u kratkim rukavima, a dobar dio nas na nogama ne nosi gojzerice nego tenisice za treking. Nakon nekih pola sata stižu nas konji i prolaze pored nas, a mi veselo ćakulamo s Jovanom. Govori nam o tome kako trebamo piti barem 3 litre tekućine, komentiramo konzumaciju elektrolita i nekih tableta za ublažavanje visinske bolesti. Bez ikakvih problema penjemo se do kampa. Iako je i to mnogima najveća visina na kojoj su bili, nikakvih nuspojava nemamo. Kamp se nalazi na rubu neke uzvisine i ima predivan pogled na Dogubayazit. Smjestili smo se u osam šatora, po dvoje u svaki, raspremili opremu i krenuli na večeru. Hrana, kako tada tako i svih dana, je bila vrlo dobra. Pogotovo doručak. Nismo se imali na što žaliti. Kuhari su bili i maštoviti i nudili su poprilično tradicionalnih jela- juha, sireva, voćki i maslina. Da im ne bude baš tako lako potrudili smo se mi sami- šestoro nas je odabralo vegetarijanski menu. No, kuhari se nisu dali smesti. Čim smo legli u šatore počeo je nevjerojatan grad. Gotovo sat vremena promišljali smo hoće li nam nevrijeme srušiti šatore, hoće li prokisnuti te što ćemo onda. Nekako je prošlo s par kapi unutar ponekog šatora. Najgori od šatora smo zamijenili i krenuli spavati. Nakon doručka krećemo na aklimatizaciju – stazom do 3800 visine. Sunce je i vruće je poprilično. Teren na ovoj stazi je drugačiji – vulkanske stijene i kamenjar. Ostali smo preko sat vremena na toj visini izležavajući se na suncu, a onda smo se vratili do kampa. Ovu noć nas je iz lepeze vremenskih nepogoda zadesio jak pljusak. Šatori su opet malo popustili, ali ništa strašno. Spakirali smo ujutro stvari, odnijeli ih do konja te krenuli na doručak. Nakon doručka isprobali smo dereze, kako bi bili spremni na led koji nas je trebao čekati nekoliko završnih stotina metara uspona. Još uvijek smo svi radosni i nemamo nikakvih većih tegoba. Malo glavobolje kod nekoga, malo vrućine u glavi kod drugoga, malo mučnine kod treće. Prešli smo travnate površine koje prolaze pored drugih kampova, a potom serpentinom po kamenjaru krenuli prema drugom kampu na 4200 metara. Vrijeme se počelo kvariti, a više nismo hodali kompaktno u grupi nego su neki počeli zaostajati. Sve se teže disalo prema kampu. Kisika u zraku je sve manje, pa se korak sveo na minimum. Žuriti se ne može u tim uvjetima. Korak po korak. A svaki je korak, kako je jedan od nas primjetio, novi rekord. I za kraj uspona iz one lepeze nevremena dobili smo jak vjetar i snijeg. Toliko je jako puhalo da su nas u blagavaoni dočekali tako da su držali šator da ga vjetar ne odnese. Jovan nam ne da da spavamo po dolasku u kamp nego smo se družili u ovom velikom šatoru. Za razliku od prvog kampa ovdje smo smješteni svi u jedan veliki šator. A uvjeti u njemu su poprilično problematični. Lako što smo poredani kao sardine. Šator je puštao, na većem dijelu krova ležala je ogromna količina snijega. Rekli su nam da je ne skidamo jer da će ona držati šator da ne odleti uslijed jakog vjetra. Pod je bio blatnjav i pun vode, pa smo jedva nekako s podlogama (karimatima) posložili ležajeve. Kasnije su se pojavili i miševi – avanturisti koji su znatiželjno promatrali i proučavali i nas i sadržaje naših transportnih torbi. Za razliku od prvog kampa gdje su bila tri poljska WC-a, u drugom kampu je WC bio- „all around“. A vanka pada kiša i snijeg i temperatura je oko nule. Od osam sati navečer do ponoći legli smo kao spavati. Poneko je uspio „ubiti oko“ nakratko, ali većina nije. Nestrpljivi smo i napeti oko završnog uspona. Dogovor je da se nađemo u jedan sat ujutro u blagavaoni te da se nakon doručka, oko dva sata, uputimo prema vrhu. Visinska bolest već je dobrano nagrizla neke članove ekspedicije. No, mi se nadamo kako ćemo ipak svi krenuti dalje. Došli smo u šator na doručak i ponijeli svu opremu. Vrijeme se dodatno pogoršavalo. Padao je snijeg, grmilo je i puhao je jak vjetar. Tri vodiča kreću u noć s nas 14-oro. Penjemo se kao svijetleća zmija jer su nam na glavi čeone lampe. No, vrlo brzo uviđamo da ne ide kako treba. Još dvije članice ekspedicije odustaju i vraćaju se u kamp. Nastavljamo dalje do nekih 4500 metara visine i tu odustaju još dvojica članova eskedicije. Brutalno vrijeme i visinska bolest nisu im dali dalje. Grmljavina pojačava, a snijeg s vjetrom počinje padati gotovo vodoravno.  Stali smo na oko 4700 metara. Vodiči se nešto došaptavaju i onda Jovan kaže da je gotovo. Da nema smisla ići dalje. Pita glavnog vodiča, Kurda Resula koji već deset godina vodi na Ararat, za potvrdu. No, ovaj odgovara da se može do vrha. Jovan pita još dva puta, ali Resul je istog stava. Sedmoro članova ekspedicije odlazi natrag do kampa u pratnji Jovana, a ostaje samo nas četvoro s Resulom. Više nije moglo biti odustajanja. Svako odustajanje, budući se planinar mora vratiti u pratnji vodiča, značilo bi  kraj uspona. Pogledavamo se i hrabrimo jedni druge. Magla je, snijeg pada i kad pogodi u obraz kao da je netko nožem zarezao. Grmi i dalje. Resul svako nekoliko stane i osluškuje munje. Kaže kako odlaze od nas i da možemo prema grebenu. I da ćemo tamo vidjeti može li se dalje. Stotinu po stotinu metara nadmorske visine, korak po korak ili bolje reći koračić po koračić, približavali smo se cilju. Odjeća nam je imala popriličnu zbirku siga, trepavice, obrve, pletenice, pa čak i štapovi- dobili su neki zimski sleđeni dizajn. A misli i pogled kao da su svedeni na onoga ispred sebe. Gojzerice od kolege/ice dok gaze snijeg. I dah za dahom. Korak za korakom. Na trenutke dođe zaspati. Barem na minutu „ubiti oko“. Nikome nije hladno jer smo jako dobro opremljeni i obučeni. Ali su uvjeti oko nas nevjerojatni. Mislimo kako smo prije par dana skakali po moru, a sada smo na pet tisuća metara visine u magli i snijegu. Na minus 12 ili s osjećajem (ono real feel)  minus 20. Ipak nastavljamo dalje od grebena. Čak je najednom i ravna staza. A onda Resul kaže „još 50 metara i tu smo“. Svi ubrzo čuju taj podatak, ali kao da ne vjeruju. No, nakon tih 50 metara ledene kape- dolazimo na vrh Ararata. Kao da nismo svjesni da smo uspjeli sjedamo na led i oblačimo dereze. Tek par fotografija uz veliku muku radi hladnoće i vjetra i krećemo natrag. Nismo imali sreće kao većina koja se penjala na ovaj vrh – da se fotografiramo nasmiješeni na suncu i sa ledom pod nogama. Ali smo zato imali iskustvo koje je neponovljivo – ekstremne uvjete za planinarenje. Baš kao što je i ime agencije.

Sjurili smo se nizbrdo do kampa. Nakon toliko napornog uspona, spust je izgledao kao dječja igra u snijegu. Primjetili smo da je snijega napadalo jako puno. Čak i ispod drugog kampa. Kad smo došli u kamp prvo nam je Jovan pričao kako se zabrinuo jer mu se Resul nije javljao, pa da je umalo pošao s drugim vodičima u potragu za nama. No, ubrzo je dobio našu fotografiju s vrha, pa se umirio. Kolege su nas izgrlile i izljubile. Svima je bilo drago da smo uspjeli. Odmorili smo se par sati u kampu, spakirali stvari i krenuli prema prvom kampu. Vrijeme je nastavilo biti loše- ovaj put „obična“ kiša. I tako sve do prvog kampa. Tu smo se vratili u naše šatore i uz večeru komentirali završni uspon. Ujutro smo se ponovo spakirali i krenuli do kombija koji su nas čekali tamo gdje su nas i ostavili četiri dana ranije. Vraćamo se u Dogubayazit i krećemo u relaksaciju. Ženska ekipa u hamam na kupanje i masažu, a muška kod brica na tradicionalno brijanje i šetnju gradom. Potom slijedi turistički dio- najprije obilazimo neku osmansku palaču s haremom iz 18. stoljeća, a potom i  par stotina metara od iranske granice, nešto što neki smatraju ostatkom Noine (Nuhove) arke. Večera, pa onda i after za polovicu ekipe u kurdskoj kafani pored hotela i spavanje. Ujutro je valjalo krenuti doma. 

Nitko nije imao nikakvih posljedica, nikoga nisu zatezali mišići, sve je po povratku u Dogubayazit bilo kao i uvijek. A putovanje doma ispunjeno smijehom i anegdotama. Zajedništvo i sloga pomogla je mnogo da svi od nas postignu najviše što su do sada postigli. Oslonac jedni drugima kada je trebalo, utjeha kad je bila potrebna, zafrkancija uvijek i bez ikakvih skrupula. I par priručnih apoteka za dijeljenje- vitamina, raznobojnih tableta, sirupa, krema i masti. Takvi smo- solidarni i timski igrači. A, najviše smo razgovarali o tome kako smo zapravo svi skupa čudni i naopaki. Potrošili smo novac za putovanje, još više novca za opremu, a sve kako bi se patili na doduše prelijepoj i moćnoj planini. Tko bi razumio nas planinare? Uživati u ljepoti moćne prirode u kojoj si krhko biće-  kao list kojega vjetar poprilično našamara. Kako to? Čemu? Jedan od nas ponudio je odgovor u vidu parole- „Mazohizam jača organizam!

HPD Sniježnica zahvaljuje se sponzorima koji su podržali ovu ekspediciju:

TZ Grada Dubrovnika, Urban&Veggie restaurant, BIM sport, Guliver Travel, Iglu Šport

Sudionici ekspedicije: Andrea Dizdar, Sandra Katić, Karla Skurla, Keti Filippi, Anamarija Miletić, Iva Decovski-Klečak, Maris Banović, Marija Alfirević, Vlaho Kisić, Kristian Korda, Denis Anđelić, Fabijan Drnas, Goran Cvjetinović, Oliver Milošević, Nikola Miletić.




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *