INTERVJU STJEPAN SRHOJ: Ne možeš biti dobar ekonomist ako ne znaš pisati, sastavljati tekstove i izraziti svoje mišljenje

1023

Stjepan Srhoj, mladi mikroekonomist koji je za svojih 27 godina puno toga postigao u životu, od rektorove nagrade do prestižne austrijske nagrade Olga Radzyner. No, to su samo neka priznanja za njegov trud i znanje. Mlad, inteligentan, nasmijan, osoba s kojom je gušt razgovarati. Također Stjepan je jedan od rijetkih mladih osoba koji su se odlučili vratiti u svoj rodni kraj, svojoj obitelji te nisu odlučili bježati izvan granica Lijepe naše. O čemu smo sve razgovarali sa Stjepanom i kojih tema smo se dotakli pročitajte u nastavku.

Kako, zašto ekonomija? Mnogima zadnji odabir, tebi prvi.

– Majka je htjela da upišem pravo, smatrala je da je to karijera za mene jer sam se često  raspravljao s nastavnicima, branio  svoje i stavove kolega koje sam smatrao ispravnima.Mene je ipak  zanimala jedino ekonomija,  a vjerojatno je razlog taj što dolazim iz trgovačke familije. Otac i dundo su otvorili firmu za pijesak poslije rata, a prije toga djed je bio direktor zadruge, dok je pradjed bio veliki trgovac tako da je cijela familija bila okrenuta trgovini, a i mene je oduvijek zanimala ekonomija pogotovo poslovanje poduzeća, konkurentnost poduzeća, nadmudrivanje između poduzeća itd..  Dakle ekonomija mi je bila prva i jedina opcija. Kad sam završio srednju školu odlučio sam studirati na Sveučilištu u Zagrebu, prijavio se i počeo studirati.

Asistent si profesoru Đuru Beniću. Kako je do toga došlo?

– U Zagrebu sam završio i preddiplomski i diplomski studij te sam već za vrijeme diplomskog studija počeo raditi u Zagrebu, gdje sam skupio sveukupno četiri ipo godine iskustva.Za asistenta  na  Odjelu za ekonomiju i poslovnu ekonomiju Sveučilišta u Dubrovniku prijavio sam se  nakon natječaja koji je tražio ukupno četiri asistenta.  Jedno mjesto je bio iz teorijske ekonomije, a ja sam upisao doktorat iz tog područja u Austriji. Općenito, ekonomija se dijeli na poslovnu ekonomiju i ekonomiju, a ja sam se za doktorat uhvatio baš ekonomije, pa sam se prijavio na natječaj  i dobio posao, te sam od drugog mjeseca ove godine asistent.

Kakvi su ti studenti? Imaš li autoritet nad njima?

– Mislim da imam autoritet,  no po prirodi sam pristupačna osoba pa tako i studentima dopuštam da bez straha pričaju s nama o eventualnim nejasnoćama tijekom predavanja. Bitno je stvoriti dijalog, a ne da nastava bude frontalnog tipa jer onda nemam povratnu informaciju da li su studenti usvojili gradivo kojem ih poučavam. Na kraju krajeva, ja sam tamo zbog njih i da nema njihovog interesa za ekonomijom ne bi bilo potrebe za mojim radnim mjestom. 

Ipak nakon studiranja i rada u Zagrebu vratio si se u Dubrovnik dok mnogi bježe iz svojih rodnih krajeva u veće gradove. Zašto povratak?

– U Dubrovnik sam se vratio zbog familije koja tu živi. Roditelji su u 60-ima pa sam odlučio doći pomoći familiji i pokušati živjeti u gradu u kojem sam se rodio i u kojem poznam svaki kutak stare gradske jezgre. Veliki sam zaljubljenik u svoj rodni grad i vratio sam se pokušati tu živjeti.

 

23439639 288769428297939 1626442382 n

Osim što si asistent također si dobitnik i rektorove nagrade u Zagrebu, što nije mala stvar. Reci nam malo više o toj nagradi.

– Zajedno s kolegama Tomislavom Krištom i Tomislavom Rasonjom sam radio istraživanje o poduzetničkim namjerama. Oduvijek me interesiralo područje poduzetništva unutar ekonomije pa smo se nas trojica bacili u istraživanje zašto neki studenti imaju namjeru otvoriti poduzeće, a drugi nemaju. Napravili smo anketni upitnik u kojem je sudjelovalo 1000 ispitanika, studenata na 14 fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te smo razvili naš model, testirali ga, dobili nagradu i kasnije rad objavili u znanstvenom časopisu. Mentor nam je bio profesor Bojan Morić Milovanović s kojim smo ostali jako dobri i nastavili surađivati s njime, a danas smo veliki prijatelji.

Osim rektorove nagrade bio si i dio uspješnog tima za EU fondove. O čemu je točno riječ?

– Riječ je o EU projektu, koji je bio itekako velik projekt, a privukao je 40 milijuna eura iz EU fondova. Mi smo amo reći pomagali ministarstva zemalja jugoistočne Europe i Turske, kako bi čim lakše uveli poduzetništvo kao ključnu kompetenciju od osnovne do srednje škole i fakulteta te kako bi razvili sustave usavršavanja za poduzetnike. To su ljudi u ministarstvima koji nemaju toliko vremena da se bave isključivo tim područjem, nije im to prioritet u svakodnevnom poslu, pa smo i iz tog razloga mi pružali podršku. Mi smo bili tijelo koje im je davalo mišljenja i savjete kako što provoditi, imali smo nekoliko pilot projekata u osam zemalja. Bili smo i dio tog jednog procesa koji se zove ‘Small Business Act for Europe’ i u tom procesu smo analizirali javne politike tih zemalja kao što su strategije za obrazovanje, poduzetništvo i gospodarstvo. Mi smo čitali te strategije i po određenim kriterijima davali procjene na kojoj je to razini. Također tu su ljudi iz Ministarstva koji davaju svoje inpute i svoja mišljenja zašto su oni na primjer na razini 5, a ne 3 i tu su pokušavali pronaći dokaze da li su oni ili smo mi u pravu. Odličan posao, imam sreće da sam radio s jako pametnim ljudima i da sam proputovao cijelu Europu.

Kažeš da si proputovao Europu. Gdje si bio, gdje si sve prezentirao, radio?

– Više puta sam prezentirao u sjedištu OECD-a u Parisu, a to je jedna od najjačih ekonomskih institucija u svijetu, zatim u Europskoj komisiji u Bruxellesu sam također veliki broj puta stručno sudjelovao kao i u velikom broju zemalja u Europi, od Portugala do Poljske, pa do Turske i Italije. Jako sam zadovoljan. Sad je napravljena zgrada u Zagrebu u vrijednosti 30 milijuna eura te se iskreno nadam da će se sve ove aktivnosti nastaviti u njoj.

Osvojio si prestižnu austrijsku nagradu Olga Radzyner. Velika stvar za mladog čovjeka.

– Olga je bila žena koja je stradala u nesreći, a bila je zaposlena u odjelu unutar Austrijske narodne banke, zadužena za inozemna istraživanja. Nakon te tragedije osnovana je nagrada u njeno ime koja se dodijeljiva od 1992. godine do danas. Nagrada se dijeli za izvrsnost u znanstvenom istraživanju, na temu Europske ekonomske integracije. Tu nagradu većinom dobivaju makroekonomisti, a ja sam među prvima koji je dobio nagradu s mikroekonomskom temom. Radio sam analizu bespovratnih sredstava, osvrćući se na buduću uspješnost poduzeća. Njima je tu interesantno bilo to što je dolazilo do porasta novca koje je Ministarstvo alociralo poduzećima pred ulaz u EU, s ciljem povećanja konkurentnosti poduzeća nakon ulaska u EU, jer tada ulaziš na njeno jedinstveno tržište i moraš se natjecati na jednakoj bazi s Austrijancem, Nijemcem, Englezom. Isti su uvjeti. To je mikro priča koja se potrefila u vremenskom periodu kada je vrlo interesantna i makroekonomistima.

Može li ti ta nagrada pomoći u budućnosti?

– Naravno da može, pogotovo ako budem jednog dana htio ići raditi vanka. Ta nagrada svakako ima jedan signal kvalitete.

Također si doktorand na Leopold-Franzens-Universität Innsbruck u Austriji.

– Nagrada je dio mog doktorata. U mom doktoratu moram objaviti tri članka, a to je jedan od tri članka. Radim trenutno na više njih, ali i ovo je dio doktorata.

Jesi razmišljao ići raditi van granica Lijepe naše?

– Imao sam prilika, ali nikad nisam htio poći. Bio sam svojevremeno upao i na Sveučilište u Houstonu, ali sam ipak otišao u Zagreb. U Austriji studiram, a uobičajeno je da doktorand traži posao na instituciji na kojoj studira, ali mene to nikad nije interesiralo.

Vidiš li se jednog dana kao profesor u srednjoj školi?

– Ne bih to mogao, to mi je puno predavanja. Previše se uživim u svoja predavanja, dam se previše da studenti shvate što im hoću reći i to zaista umori i oduzme energiju. Volim istraživati, to jest volim rješavati probleme. To mi je uvijek bilo interesantno, kako problemu pristupiti i kako ga riješiti.

Ima li neki posao, ili neka nagrada koja ti je pružila posebno zadovoljstvo?

– Studentska nagrada za rješavanje poslovnih slučajeva. Ta nagrada kao nagrada vrijedi najmanje od svih drugih koje sam uspio osvojiti, ali mi je s jednim vremenskim odmakom pružila veliko zadovoljstvo. To je bilo davno, prije više od pet godina. Moj tadašnji cimer i ja smo se odlučili okušati na natjecanju i odabrali smo poslovni slučaj koji smo htjeli riješiti. Poduzeće se bavilo tiskanjem te  je tad bila želja da se poduzeće pripremi za ulazak Republike Hrvatske u EU, pa ih je interesirala ekspanzija na EU tržište. U to vrijeme sam se taman vratio iz Münchena s Erasmus studentske razmjene, gdje sam proveo pet mjeseci. Cimer je radio u Atlantic grupi, kužio se u ekonomiju i tako dva kroz priču odlučimo da je naše rješenje da poduzeće otvori poslovnicu u Münchenu gdje bi počeli  s tiskanjem i distribucijom. S druge strane, jedan od konkurentskih prijedloga bio je  otvaranje poslovnicu u Velikoj Britaniji što je to poduzeće na kraju odlučiloI prođe tako četiri godine od natjecanja, u međuvremenu je moj bivši cimer otvorio  sa svojim kumom veliku teretanu u Zagrebu i dođe jedan dan tip kod njega na trening. I kaže meni cimer kao ‘znaš da ti se on bavi tiskanjem’ i tako uđemo u priču, da bi  nam ovaj ispričao kako su oni glavni „konkurent“ poduzeća za koje smo radili analizu, te da su otvorili poslovnicu u Münchenu gdje im posao cvate, dok je ovo drugo poduzeće (naše) otvorilo poslovnicu  u Velikoj Britaniji koje je vrlo loše poslovalo. E to mi je bila satisfakcija, to je onaj osjećaj ‘e rekao sam ti’, a nisi htio slušati. Ima tu naravno i sreće, jer smo ipak bili mladi studenti s 20-21 godinom.

Savjet za mlade ekonomiste koji se probijaju, koji se trude.

Naučite pisati. Većina mladih ekonomista (a i drugih akademskih građana) nažalost ne zna pisati, a to je velik problem. Ne možeš biti dobar ekonomist ako ne znaš pisati, ako ne znaš sastavljati tekstove, ne znaš izraziti svoje mišljenje. Jasno mi je da svaki ekonomist zna računati, ali ne zna svatko pisati, a to je ono najbitnije, pisati tekst na temelju činjenica i argumentirano dođi do određenog prijedloga. Ako nađeš neki cilj koji ti je stvarno bitan i ispravan samo je stvar vremena, međutim puno ljudi ulaže vremena i truda u krivi cilj i onda su kao hrčak te se pitaju u čemu je problem. Problem je što im je cilj krivo postavljen ili zapravo ne vjeruju u svoj cilj, a ako ne vjeruješ u svoj cilj neće biti ni rezultata.

Komentari




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *