Polako odlaze Gospari ostavljajući nam svoju dobrotu i bolno sjećanje na njih. Meštre moj, sinoć gledam Vatrene, pa te se subito spominjem koliko si volio nogomet i repku gledat. Čiki moj, godinama i godinama svako jutro bi te sreto: ‘ kako je moj Čiki?’ A ti bi uzvratio:’ Adio mali… adio kneže… jesi napravio kakvu monadu na internetu?!’ Spominjem se svakog ustoličenja kneza, pa i mog; tri puta nije moglo proć, a kad bi se ačenalo da ću pasat; prvo bi se u tvoju butigu avertilo o novitatima i anadasve profestižalo… Duša od Grada; come un’buon spirito…to si ti. To si bio ti i tvoja svjetski napengana poznata butiga. Sve novitati smo čuli u tebe u butizi od meštra… Kako sad pasat ulicom Od puča, a ne javit se svom meštru i ne prozborit 2-3 pametne, kako ne poslušat meštra svog kako fali svog kanarina… Odlazi plejada starih zanatlija Od puča… Maaa…to je bila prava…pravcata meštrija ka’ bi uzo nožice u ruke i ala; koju zurku hoćeš!?
Sempre lo’steso…
Spominjem se i ratnih dana i zatvorenih butiga; i onda i sad, bio si i osto dio grada, dio nas – posljednih mohikanaca ovog abandonanog grada. Ma…neka ti još poručim veeeeliku… novitat, znan kako ćeš se radovat s nami. Meštre moj dobri pobijedili smo ti Engleze sinoćke!!! Ludnicaaa!! Pa… idemo na Frančeze: maaa…da si viđeo samo grad,miri su se užgali od našeg ushita, suza; ma…ne mogu ti to spjegat. Aaaa…može’bit da si odozgori provirio i navijo za pobijedit…!? Reko san, ma jopet ću; čekaju nas još Frančezi na ultimu… A ja ću za svaku sigurnost, meštre moj, u poneđejnik ujutro, kad pasam pored tvoje butige… tiho ću ti u po’ glasa rijet meštre moj jesmo ih … Neka smo postali prvaci svijeta moj dobri meštre, i moram nadođontat uvijek; ko’Bog da…
A ti reci gori: „ Amen..da Bog’da…“ Jerbo, ti sad na mjestu đe se ne mrzi, jerbo buon Dio voli zajebante kakvi smo mi ti meštre moj… Eto, toliko do mene.
Buon viagio…
Adio Čiki…
