Gradska vijećnica Viktorija Knežević oglasila se putem Facebooka, a status prenosimo u cijelosti.
–
SRUUK NIJE TREBAO JAVITI DA GORI. TREBAO JE JAVITI ŠTO UČINITI.
Ljudi su vatru vidjeli sami.
Država im je trebala reći kako ostati živi.
Požar kod Omiša ogolio je koliko je hrvatska civilna zaštita udaljena od stvarne spremnosti.
Vatrogasci su se borili s vatrom. Stanovnici i turisti gledali su kako se približava kućama. A sustav koji je ljudima trebao reći što da učine ostao je nijem.
Ljudi su vidjeli da gori. Nisu znali trebaju li ostati ili krenuti, kojim putem, smiju li koristiti automobile, gdje su prihvatni centri ni priprema li se evakuacija morem.
Upravo tome služi SRUUK. Njegova svrha nije opisati katastrofu, nego ljudima dati jasnu i pravodobnu UPUTU.
Premijer nas uvjerava da poruka nije poslana jer se požar širio brzo, puhao je jak vjetar i bila je noć.
Ali upravo su to razlozi ZA korištenje sustava, a ne opravdanje za njegovu šutnju.
Brzina vatre možda objašnjava zašto poruka nije stigla u prvim minutama. Ne objašnjava zašto nije stigla ni poslije, dok je požar trajao satima, ljudi se evakuirali, ceste zatvarale, a vatra širila prema novim naseljima.
Poruka nije morala glasiti: „Svi bježite.”
Mogla je reći:
„Stanovnici ugroženih naselja neka se pripreme za evakuaciju. Ne koristite automobile bez upute službi. Ostavite D8 slobodnom. Pratite upute o mjestima okupljanja i mogućoj evakuaciji morem.”
To ne stvara paniku. To sprječava kaos.
Vatrogasnom intervencijom zapovijedaju vatrogasci. Ali upozoravanje stanovništva, evakuacija, zbrinjavanje i koordinacija civilne zaštite posao su stožera i ljudi postavljenih na odgovorne funkcije.
Kod požara velikih razmjera odluku o aktiviranju SRUUK-a donosi glavni vatrogasni zapovjednik ili ovlaštena osoba, a lokalni i županijski stožeri mogu zatražiti njegovo aktiviranje.
Dakle, vjetar nije donio odluku. Noć nije donijela odluku. Netko je odluku morao donijeti — ili ju je propustio donijeti.
Javnost zato mora saznati tko je razmatrao aktiviranje SRUUK-a, u koje vrijeme, tko ga je zatražio, tko je odlučio da se poruka ne pošalje i na temelju kakve procjene.
Posebno je nevjerojatno koliko država ozbiljno priprema ljude kojima daje takvu odgovornost.
Zakonsko osposobljavanje gradonačelnika, načelnika i župana za poslove civilne zaštite traje sedam školskih sati.
Sedam.
Ne sedam dana. Ne sedam tjedana. Sedam školskih sati za sustav civilne zaštite, krizno upravljanje, planiranje, komunikaciju i donošenje odluka u situacijama u kojima ljudi mogu izgubiti živote.
To nije ozbiljno osposobljavanje. To je alibi sustava da poslije može reći kako su odgovorni ljudi bili „educirani”.
U Švicarskoj članovi kriznih rukovodnih tijela prolaze početnu obuku prilagođenu svojoj funkciji, a savezni priručnik preporučuje oko 40 sati dodatnog osposobljavanja godišnje. Vježbaju konkretne scenarije, analiziraju pogreške i popravljaju procedure.
Kod nas se odradi sedam sati, napiše plan, održi sastanak i proglasi sustav spremnim.
Omiški plan već je predviđao evakuaciju morem za obalni prostor između D8 i mora. More, dakle, nije naknadna ideja. Bilo je zapisano u planu.
Jesu li postojali popisi raspoloživih plovila i osposobljenih skipera? Jesu li bili poznati njihovi kapaciteti, mjesta ukrcaja i vrijeme potrebno za aktiviranje? Je li netko procijenio dopuštaju li vremenski uvjeti sigurno isplovljavanje?
Poziv nije trebao glasiti da svi vlasnici brodica krenu prema požaru. Moglo se pozvati osposobljene skipere s ispravnim plovilima da prijave raspoloživost i čekaju uputu Stožera i Lučke kapetanije.
Pravi sustav takav popis ne sastavlja usred požara. Ima ga unaprijed.
Tu je srž problema hrvatske civilne zaštite. Funkcije postoje. Radna mjesta postoje. Planovi postoje. Proračuni postoje. Kada nastupi stvarna opasnost, odjednom slušamo priče o vjetru, noći i brzini događaja.
To nije objašnjenje. To je mitologija kojom se odgovornost pokušava pretvoriti u višu silu.
