KOLUMNA ANE ALAMAT: Početničko iskustvo trčanja arhitektice Ivane Dabrović!

47

Kao što sam rekla u prošloj kolumni trčanje  je za svakoga, samo trebate dobre tenisice, volju i naravno nekoga tko će vas poticati u svemu tome.

Kroz našu školu prošlo je stotinjak ljudi koji nikad nisu trčali, polovica ih je ostalo, a drugi dio stekao je  tu naviku – obuci teniske i kreni, ali i obogatio se znanjem kako funkciornira  tijelo, što mu je potrebno te koliko mu je dovoljno. Na kraju, najvažnije od svega  kad trebate tjelovježbu samo krenite, znat ćete što treba raditi.

Taj mali unutarnji glas zna kad usporiti, a kad ubrzati te osim toga zna kad je kraj da ne rečeš sebi – e nije mogu ja dva tri ili pet kilometara još. E to su stvari koje naš tim trenera potiče u vama. Na kraju krajeva možemo reći da su svi ljudi koji su došli u školu uspjeli postati rekreativni trkači.Uspjeli na način da slobodno možemo reći da sami mogu otrčati bilo koju trku – dionicu koju smo stavili pred njih, bio to običan trening, bila utrka od 5 ili 10 kilometara ili polumaraton.

8 ključnih savjeta za početnike tj netrkače

-prvo provjeriti svoje zdravstveno stanje / ako imate preko 40 godina

-odabrati prave tenisice

-početničke trenige raditi na mekoj podlozi, (nikako gradski beton)

-piti dovoljno tekućine prije svakog treniga 

-pravilno se istezati i usredotočiti se na disanje (najvažnije)

-imati poticajnu osobu koja će vas voditi dobru volju  

U školi trčanja imamo niz ljudi različitih profesija koji su jednostavno zavoljeli trčanje,  koji su shvatili da ih trčanje oslobađa i da nakon napornog dana kad krenu trčati  dan ustvari tek počinje.  Osim što je jedan od najzdravijih kardio treninga, vaše tijelo poprima pravu trkačku formu.Iako niste trčali od svojih studetskih dana, vrijeme je da krenete. Pročitajte u ovoj kolumni, a i u svakoj sljedećoj jedno od iskustava naših trkača i trkačica koji bez trčanja više ne mogu zamisliti dan:

Ivana Dabrović (arhitektica):

Krenula sam trčati na nagovor prijateljice, profesionalne sportašice i trenerice Ane Perović-Alamat. Ona je pokretala Školu trčanja Dubrovnik i to mi je dobro zazvučalo. Ispočetka sam joj govorila da nema šanse da otrčim 5, a kamoli 10,12 km.Već nakon mjesec dana istrčala sam svoju prvu trku  od 10 km.

Davno kao mala sam trenirala atletiku, ali od toga je dosta vremena prošlo. Svašta sam u djetinstvu isprobavala – od baleta, tenisa, odbojke. Kad sam došla na fakultet u Zagreb kondiciju sam održavala vježbanjem u fitness studiju, no to me nije ispunjavalo.

Kako sam po profesiji arhitektica moje zanimanje podrazumijeva dosta sjedenja, sastanaka, puno tema kroz svaki radni dan što je dosta naporno i podrazumijeva više manje sjedenje u uredu.Kako i kod svoje djece podržavam bavljenje sportom, prilika da krenem mi se ukazala jednog dana kad sam za vrijeme treninga svog sina imala tenisice u autu i umjesto da sjedim na kavi krenula sam u Maksimir.To je bilo to! Ljubav prema trčanju se stvorila. Malo po malo počela sam stjecati kondiciju, biti sve opuštenija i brža. Natjecanje je dio i naše profesije. Uskoro je to postao moj neizostavni ritual. Ponekad odem i prije posla trčati u parku Ribnjak. Nema mi ljepšeg osjećaja, nego tako započeti radni dan. I u uredu sam onda zadovoljnija i opuštenija.

Najveće ispunjenje mi je druženje s trkačima i trkačicama iz Škole trčanja Dubrovnik, kad se družimo i zabavljamo na trkama. Na trkama je neka posebna atmosfera koju nisam nigdje drugdje doživjela! 

A posebno sam ponosna što su i moja djeca odlučila ići sa mnom na trke i što su osjetili dio  atmosfere te shvatili koliko su sport, druženje i podrška važni u životu.

Hvala ti Ana!

Komentari




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *