– Već godinama sam član, a privukao me program, ciljevi s kojima se mogu poistovjetiti i promjene koje želim vidjeti u Hrvatskoj. Monetarna reforma i vraćanje uloge centralne banke u poticanju hrvatske ekonomije, prestanak pogodovanja stranim bankama i korporacijama, zaštita hrvatskih nacionalnih interesa , hrvatskog gospodarstva, poticanje malih proizvođača i OPG-ova, zdrava hrana i samoodrživost, bolji život svima.

I sama sam mali poduzetnik i znam koliko je poreza i nameta država nabila poduzetnicima na pleća. Ljudi imaju volju i ideje, žele raditi, a sistem im ne da. 
Mi možemo imati bogatu zemlju i sretne ljude koji u njoj žive, ali pojedini interesi to ne dozvoljavaju. Imamo prirodna bogatstva, pogodnu klimu, pametne i radišne ljude koji su prisiljeni iseljavati trbuhom za kruhom. To je nametnuti paradoks i to nije realna slika naših mogućnosti. Mi ne moramo biti samo globalistička kolonija, niti zadnja rupa na svirali u birokratskoj EU. Samo treba političke volje.

– Ja kao žena u politici nisam osjetila do sada nikakvu vrstu diskriminacije na spolnoj osnovi. Mišljenja sam da se diskriminacija vrši više općenito politički prema pravoj oporbi. Nebitan je spol za građanski aktivizam i bavljenje politikom, potrebno je puno energije, volje i odricanja za borbu za pravdu i bolje sutra u našoj predivnoj zemlji koja je porobljena. Ali, zajedno možemo to promijeniti. 

Više ste puta istupali s izjavama vezanima uz koronavirus i trenutnu situaciju u državi i pozivali se na pravo slobode kretanja, mišljenja, rada..Što je Hrvatska, po Vama, trebala učiniti?

– Ljudska prava i slobode su zagarantirani zakonima, ustavom i raznim internacionalnim poveljama. Smatram da se ni pod kojom izlikom ljudska prava i slobode ne smiju ukidati. Protiv zdravstvene ugroze se mora boriti, ali na legitimne i ustavne načine i procese.

Sada smo već svjedoci da se lockdown pokazao kao pretjerana mjera, i čak se najavljuje da ga neće više biti, ali dok su na početku pandemije mnogi doktori, znanstvenici i stručnjaci, kod nas i širom svijeta, pokušali dignuti svoj glas protiv karantene i strogih mjera naloženih od strane WHO i provedenih od strane Vlada i Stožera radi ovog virusa, bili bi uklonjeni iz medijskog prostora i okarakterizirani kao šarlatani od strane trenutne znanstvene dogme. A svi su oni stručni, obrazovani i iskusni u svom polju. Smatram to jednoumljem i cenzurom. 
Da se dopuštala otvorena rasprava, debata i input različitih mišljenja prije bismo došli do zaključaka i spoznaja o virusu, te bi znali o njemu bolje i više. Svakako je očito da se situacija s virusom ispolitizirala u nekoj mjeri.

Smatrate li Stožer političkim tijelom?

– Tijelo poput Stožera nikako ne bi smjelo biti političko već stručno i neovisno, i nikako ne bi smjelo biti iznad zakona i Ustava RH. To naime nije slučaj.

Prisjetimo se situacije u kojoj su su ustavni suci prozvali Stožer za suspenziju demokracije, de facto diktaturu, jer su se novelom Zakona o sustavu civilne zaštite prenijele ovlasti svih tijela iz svih zakona na Stožer, te su se njihovim mjerama nezakonito ukinula ustavna prava i slobode.
Prozvali su također i zatvaranje ljudi u vlastite kuće, legitimiranje od strane neovlaštenih osoba, praćenje mobitela itd.

Evidentno je da problem legitimiteta Stožera postoji, a sada je već upitan i njihov kredibilitet kada se pokazalo da su članovi stožera mahom članovi vladajuće stranke, te da postoje dvostruka mjerila gdje se politički podobnima oprašta ono radi čega se male ljude hapsi poput kriminalca.

Smatram da Hrvatska kroz svoja postojeća ministarstva i ustanove ima dovoljno mogućnosti i alata da se suoči i nosi sa zdravstvenom krizom i da kroz njih okupi tim nezavisnih stručnjaka koji će savjetovati Vladu pri upravljanju krizom u zemlji, a ne da se samo i isključivo slijede direktive stranih organizacija poput Svjetske zdravstvene organizacije koje provodi Stožer, jer to dovodi u pitanje cjelokupni ustavni poredak.

Što Vas posebno smeta kod trenutne gradske vlasti?

– Nažalost, trenutna gradska vlast se pokazala toksična za Grad. Primjera je mnogo, gledamo ih i živimo ih svakodnevno, a naš grad pokorno trpi njihov teret. O tome bih jako dugo mogla pričati, ali pošto moram sažeti navela bih samo nekoliko zanimljivih primjera. Uz trenutnu aferu oko Lokruma, ne zaboravimo Lapadski trg gdje se projekt preplatio i time oštetio gradski proračun za pola milijuna kuna, što je javno priznao i gradonačelnik. Za ugovaranje i provedbu tog projekta je bio zadužen gradski upravni odjel na čelu kojega je bivši zaposlenik upravo one tvrtke koju je taj odjel angažirao za projekt Lapadski trg.

Također imamo i sagu sa betonskim mastodontom u Ulici bana Josipa Jelačića, za kojeg su “uredno” izdane sve dozvole i koji je nepovratno nagrdio vizuru Grada. Ali tu nije kraj, kako je moguće da nakon što je radovima na zgradi oštećena gradska prometnica ona bude mjesecima zatvorena i služi privatnom investitoru kao skladište i pristup gradilištu?
Kada je pod pritiskom javnosti gradonačelnik Mato Franković napokon podnio kaznenu prijavu, ispostavilo se da je Grad Dubrovnik kao pravnoga zastupnika angažirao odvjetnika koji je ujedno i suvlasnik tvrtke investitora na tom gradilištu? 

Mislite li kako su Dubrovčani nezainteresirani za građanski aktivizam i ako mislite da jesu, kako ih pokrenuti?

– Dubrovčani su srčani ljudi vezani za svoj Grad. Međutim, čini mi se da ih je velik broj uvjeren da ne mogu puno promijeniti. To uvjerenje vlada i na nacionalnoj razini, a ustvari je to samo iluzija koju treba razbiti da bi se napokon moglo krenuti unaprijed.

Svako djelo i glas građana itekako znači. Narod ima moć da mijenja ono sto ga muči i što mu šteti, ali prvo će morati promjeniti sebe u cilju otkrivanja moći koju posjeduje. 

Parole “svi su političari isti” i “svejedno je izlazite li na izbore jer ionako ne možete ništa promijeniti” su skovane u stožerima ustoličenih političkih elita koje se godinama izmjenjuju na pozornici u savršeno uigranoj predstavi, koja samo njima koristi.