Bivši ravnatelj Javne ustanove Rezervat Lokrum Mario Tevšić napisao je na svom Facebook profilu da je kaznena prijava, koja je podignuta protiv njega prošle godine u travnju, odbačena.
Naime, protiv njega je podnesena kaznena prijava da je kao ravnatelj JU Lokrum ošetio za 37 tisuća kuna.
Objavu prenosimo u cijelosti:
“Tako je to opisao Čehov u Šestom paviljonu. I to sam ja prolazio zadnjih godinu I pol dana. Samo eto, nisam sazdan od takvog materijala da zbog toga propadnem i umrem kao Ivan Dimitrič Gromov.
Ništa toliko dramatično, ali ipak teško. Ja imam mana, ali nisam čovjek bez obraza i zato me boljelo…
Ni krivog ni dužnog počneš preispitivati sebe i, u trenucima kada trebaš biti sretan, na plaži, na barci, na bicikli… vrtiš neke fiktivne crne scenarije. A ništa od toga ne postoji, samo su gori od tebe, kombinacijom neostvarenih ambicija i zavisti, uz pomoć obiteljsko-prijateljskih veza, došli do neke razine s koje ti mogu zagorčati život. Dobacivanja kojekakvih pikzibnera: “lopove”, “briga tebe, ti si se nakro” dodatan su udarac na osobni integritet.
Zaključak i uputa iz takvih situacija, nažalost je macchiavelistička, kastrovska, a glasi: “Samo treba pobijediti”.
Dakle, istraživanje po kaznenoj prijavi protiv mene, o čemu su vijest prenijeli svi lokalni mediji, završilo je ovih dana odbacivanjem i zaključkom da nema kaznenog djela te da to što mi se stavljalo na teret kaznenom prijavom čini posve normalnu i apsolutno zakonitu aktivnost jednog trgovačkog društva..
I koliko god se tijekom utakmice ljutio i bio gnjevan, kad na kraju pogledaš semafor, vidiš da je to posve nepotrebno jer poraženi znaju da su poraženi i nema smisla ikome se pravdati, objašnjavati, osvećivati.
Reći ću ipak to da je nepošteno od strane fundamentalnih državnih institucija izlaziti u javnost s optužbama, iako su svjesni da one najvjerojatnije nemaju temelja, (dok se u drugim sličnim situacijama /barem dvije u Dubrovniku/ osumnjičenicima davalo diskreciju), samo zato što netko misli da je zbog toga bitan i cool i da će preko mog obraza i preko mojih leđa zadovoljiti molbu svoje prijateljice, sestre, prijatelja… To je zlouporaba javne službe.
Nije pošteno i tada me naljutilo, ali sve se to da podnijeti. Da se podnijeti jer se ne uspoređujem, svako je uspoređivanje gubljenje jedinstvenosti. I – što bi rek’o Miladin Šobić: “ja imam sebe, u sebi poštenog druga i volim da su tako čiste moja sreća i moja tuga”.”
