MARIO TEVŠIĆ: Cijenimo talent i izvrsnost i zadržat ćemo dubrovačku djecu u gradu!

1182

Mario Tevšić nekadašnji je ravnatelj JU Rezervata Lokrum, danas obnaša dužnost glasnogovornika kineske tvrtke koja gradi Pelješki most. Široj je javnosti postao poznat kao zaposlenik gradske uprave, glasnogovornik tadašnjeg dubrovačkog gradonačelnika, dr Andra Vlahušića. Tevšić je danas na petom mjestu liste za Gradsko vijeće platforme Dubrovnik-naš grad.

Mladi ste, a već dugo ste u politici. Zašto ste se odlučili na takav životni put i zašto je Vaš odabir baš Andro Vlahušić?

Čovjek sam na sredini svoje karijere, koja je dosad bila i jest jako dobra, a s druge strane na početku obiteljskog života i to je nešto što me ispunjava. Mogu reći da sam doista sretan i ostvaren, a politika tu, da se našalimo, dođe kao kamen u cipeli. Da ne bude lako. Jer, politika doista jest, od mog prvog radnog dana, područje u koji vam ljudi koje ne poznajete stvaraju zidove mržnje i buket noževa u leđima i na to se teško naviknuti. Međutim, kao netko tko nije nikome ništa dužan niti je meni tko što dužan, osjećam da imam pravo misliti i govoriti one stavove do kojih sam došao obrazovanjem, odgojem i iskustvom pa, kada ih tako slobodno izgovaram i činim, mnogima idem na živce, a osobito onima koji tu slobodu nemaju. Ali, ja znam i želim samo tako i ne namjeravam se mijenjati. Politika je inače oduvijek u meni. Jedan sam od one neobične djece koja sa 6 godina gledaju Dnevnik. Ako vam kažem da sam 1985. godište, a da se sjećam da sam gledao vijesti iz Prvog zaljevskog rata i Busha starijeg, sve će vam biti jasno. Kasnije je došao i Domovinski rat pa za mene i moju obitelj, a vjerojatno za veliku većinu Dubrovčana olovne 90-e u kojima su naši očevi i majke izgubili poduzeća u kojima su desetljećima radili. Gledao sam sve to dječjim i adolescentskim očima i dosta rano izgradio političke stavove, a na koncu došao do toga da upišem i završim politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Kroz Gimnaziju, moji politički stavovi su bili negdje na tragu antiglobalizma, antikapitalizma i slično. Ali, kako nisam pušio travu, nisu se dugo zadržali. Danas sam liberal koji vjeruje u individualne i poduzetničke slobode, ljudska prava nove generacije i napredak civilizacije kroz bezrezervnu zaštitu okoliša i prirode. Radim, surađujem i družim se s g. Vlahušićem već 12 godina i mogu reći da ga odlično poznajem. Možda i najbolje od svih s kojima je radio u politici. I, naprosto znam koliko energije, znanja i kreativnosti ima. Nekome će možda to zvučati ulizivački, ali doista nemam nikakvog duga prema njemu osobno i s te pozicije mogu reći da se radi o iznimnom lideru i vrlo posebnom čovjeku čiji profil itekako treba Dubrovniku na čelu u ovom teškom vremenu.

Foto: Lukša Fabian/Dubrovnik INsider

Za neke medije ste izjavljivali kako bi jednog dana i sami željeli postati gradonačelnik Dubrovnika. Postoji li još uvijek takva želja?

To mi je prvi intervju u životu i eto, još me prati. Google ne zaboravlja. I tad i sad motiv je isti. Sebi vjerujem. Vjerujem da neću krasti, da neću praviti štetu, da znam donositi odluke i da bih u taj posao uložio ljubav za Dubrovnik koju samo dijete koje je u njemu činilo svoje prve korake može imati. Međutim, shvatio sam da za tu vrstu izlaganja i usmjeravanja medijske pažnje na sebe treba imati mir koji čovjeku daje obiteljski život. Tako sam pred nekoliko godina procijenio da za tu vrstu izazova djeca ipak moraju malo porasti. Jer ne bih mogao biti gradonačelnik koji čeka kraj radnog vremena da otrči doma jer djeca neće razumjeti zašto je tata stalno na poslu. Taj posao se, po meni, radi 24 sata dnevno, 7 dana u tjednu, a čini mi se suludo radi karijere oduzimati sebe djeci u najvažnijim godinama za njihovo formiranje. Tako da, ukratko u budućnosti možda, ali zasad još uvijek ne.

Bili ste ravnatelj JU Rezervat Lokrum. Kako sada izvanka gledate na Rezervat i smatrate li kako ste ga bolje vodili? Što kažete na problematiku prevelikog broja životinja, konkretno paunova i zečeva na otoku i rješenje sadašnje uprave?

Kada sam išao otamo, rekao sam da Lokrumu kao rezervatu prirode i Lokrumu kao ustanovi želim sve najbolje. Tako i danas mislim. Nisam ni komentirao niti se uplitao u rad ljudi koji su naknadno vodili ustanovu. Gospodina Grileca nisam poznavao, ali mi nije bilo na kraj pameti opstruirati ili se uplitati jer, na žalost, Lokrum ima i previše onih koji to rade. S današnjom ravnateljicom, Nikolinom, koja je otprilike moja generacija znao sam se još iz srednje škole i cijenim je. Mislim da je ustanovi dala taj jedan fini, topli, ženski pristup, a da pritom čuva integritet struke zaštite prirode. Radi taj posao stručno i predano i želim joj svu sreću.
Što se tiče populacije unesenih vrsta, ljudi moraju shvatiti da je bioraznolikost i cjelovitost ekosustava ono što se na Lokrumu čuva. A hipertrofija jedne vrste, i to velikih životinja, unosi dramatičnu neravnotežu u ekosustav. Taj stav zauzima sva struka zaštite prirode u Hrvatskoj i onda je logično da u tom duhu djeluje i sadašnja uprava lokrumskog rezervata šumske vegetacije. Ja bih mogao na ovu temu populistički ili politikantski napadati i kritizirati kako bih na taj način nekome napravio štetu, a sebi korist, ali jednostavno nisam takav.

Ako Vlahušić postane gradonačelnik, imate li pretenzije za mjesto u nekoj gradskoj tvrtki? Gdje se vidite?

Ja sam prezadovoljan svojim sadašnjim poslom, radnim okruženjem i projektom na kojem radim. Iznimno je iskustvo raditi za tvrtku koja zapošljava desetke tisuća ljudi u 50 država svijeta i biti dio takvog sustava. Prilagođavati se interkulturalnom radnom okruženju i učiti od dalekih i uspješnih civilizacija kojima pripadaju moji kolege Kinezi. Imam kod poslodavca dobar status i odnos uzajamnog razumijevanja i poštovanja pa se na neki način osjećam i dužan dati svoj doprinos barem do kraja projekta. S druge strane i Pelješki most sam po sebi je jedan fascinantan poduhvat i uživam biti dio nečega tako epohalnog. Tako da, meni se ne žuri. Planiram ostati tamo do kraja radova na gradnji mosta u svakom slučaju, a ako mi pobijedimo, podnijet ću svoj dio odgovornosti za upravljanje gradom u mjeri u kojoj budem trebao i u kojoj budem znao da mogu doprinijeti. Doista je najmanje bitno što će biti sa mnom, ali ako me ljudi biraju, dužan sam im se staviti na raspolaganje – kao vijećnik ili na nekoj izvršnoj funkciji, vidjet ćemo.

Foto: Mario Tevšić

Iznijeli ste ideju o biciklističkim stazama u Mokošici i duž Rijeke dubrovačke te naglasili kako su u Mokošici ostvarive velike ideje, koje su to?

Rekao sam da je Nova Mokošica sama po sebi dokaz da su velike ideje moguće. Kako je očuh mog oca, kap. Luko Vidak bio direktor luke sredinom 20. stoljeća, imali smo doma prostorni Plan – projekt Jadran, koji je 70-ih promišljao razvoj Dubrovnika u prostornom smislu. Tamo je upisana Nova Mokošica kao naselje u kojem će živjeti ljudi koji će raditi u hotelima koji se tim planom tek predviđaju graditi. Dakle, netko je nekad zamislio cijeli jedan novi mali grad i ostvario ga. Ne mogu zamisliti kakva je energija i atmosfera bila u mladim obiteljima kada im je pred očima nastajalo cijelo naselje u kojima će zajedno s tisućama ljudi svoje generacije sviti gnijezdo i podići svoju obitelj. To je danas ne samo naselje građevina nego i prostor za koji su Mokošani čvrsto emotivno i identitetski vezani. Dakle, čitav jedan identitet nastao je iz ideje. Volio bih da i danas sanjamo i ostvarujemo tako velike projekte i postižemo taj osjećaj napretka i razvoja. Toga danas fali. A što se tiče biciklizma, nije tajna da sam strastveni biciklist i da je to hobi koji bih svakome preporučio zbog kombinacije transporta, tjelovježbe, slobode te odnosa s prirodom koji čovjek gradi biciklirajući brdima. Sve to skupa daje bicikl, a vama samo treba volja.
Često se o Dubrovniku govori da je neprilagođen za bicikle i da je razvoj biciklističke kulture ovdje nemoguć. Pritom se misli na uže područje Grada, ali konkretno Rijeka Dubrovačka može itekako biti prostor u kojem ljudi, čak i srednjih i viših godina, na siguran način prometuju biciklom, idu iz Mokošice u Gruž i slično. Naravno, treba napraviti infrastrukturu da bi to bilo sigurno. Za prvi korak na tom putu predlažemo urediti biciklističku stazu kojom će npr. djeca iz Mokošice moći u Novu Mokošicu ići na siguran način u školu, koristeći svoje vlastito prijevozno sredstvo bicikl i tako dobivati osjećaj samostalnosti i slobode.

Proteklih godina smo svjedoci kako ljudi iz različitih dijelova Hrvatske dolaze raditi i živjeti u Dubrovnik. S druge strane, malo se govori o našoj djeci, koja odlaze na fakultete ili na rad u Zagreb ili van zemlje i ne vraćaju se u Grad? Ima li platforma Dubrovnik naš grad ideju kako mlade zadržati da ne idu iz Dubrovnika?

Moram sad biti grub. Dok god uzdižemo mediokritete i guramo ih na najpoželjnija radna mjesta i fotelje, dotad će oni koji su izvrsni ići tamo gdje će ih se poštovati više. Dakle, stvar je vrijednosna. Uvjeren sam da su većina mladih ljudi koji postižu odlične rezultate u obrazovanju u Dubrovniku pa na isti način nastave na fakultetima pametnija, sposobnija, obrazovanija i vrednija od onih koji ovdje ostaju i laktare se po strankama dok prvi u Zagrebu ili negdje drugo studiraju. Tim laktarenjem steknu pozicije, i iako ni po čemu izvrsni ili natprosječni, dospijevaju na razna mjesta s kojih onda obeshrabruju one najbolje kojima se onda njihov talent i trud čine besmislenima. Dakle, samo sustav vrijednosti koji promovira izvrsnost i napredovanje po zaslugama vratit će našu najbolju djecu. Znam da je i s političke pozicije čiji sam dio, bilo pogrešaka te vrste, ali danas su okolnosti u kojima djeluje naša politička platforma drugačije i nadam se da su takve stvari iza nas. Programski, infrastrukturno, mora se poboljšati stambena politika.
S tim ciljem razvijamo i u programu nosimo projekt stambenog zbrinjavanja mladih liječnika i drugog deficitarnog visokoobrazovanog kadra na način sličan stanovima VK JUG. Također, u našem programu je u proširenje iznosa kojeg sufinancira APN u stambenom kreditu te primjena subvencija za podstanarstvo i za mlade korisnike  stambenog kredita po istim kriterijima kao i APN. Razvili smo niz mjera koje će život u Dubrovniku učiniti pristupačnim, a ne da izbor povratka u Dubrovnik znači i lošiji životni standard jer ćete cijelu plaću trošiti na stambeni kredit. Radujem se prilici da te mjere provedemo i da se najbolja dubrovačka djeca imaju i gdje i zašto vratiti. Ali, ne samo djeca i mladi. Pogledajte kakvi arhitekti, liječnici, menadžeri, umjetnici, informatičari i stručnjaci svih profila rođeni u Dubrovniku ostvaruju briljantne karijere diljem svijeta. Svakome od njih bih volio postaviti pitanje što se može učiniti da oni svoj život i profesionalno djelovanje presele u Dubrovnik. Naravno da se vrhunske karijere mogu ostvarivati prvenstveno na svjetskom tržištu, u velikim gradovima i bogatim zemljama, ali ovo je poseban Grad koji svoju djecu privlači gdje god bili i siguran sam da bi se svatko od njih vratio kad bi mu se dalo do znanja da dobro profesionalno okruženje može postojati i ovdje. Činjenica je da se u periodu 2009.-2017. u Dubrovnik, u vrijeme g. Vlahušića, vratilo nekoliko iznimnih ljudi koji su bili situirani i uspješni u Zagrebu pa ćemo se takvim privlačenjem nastaviti baviti i dalje.

Privatni iznajmljivači, obrtnici i ugostitelji naročito su pogođeni ovom krizom izazvanom pandemijom koronavirusa. Smatrate li kako je Grad mogao više učiniti po tom pitanju i olakšati im situaciju?

Apsolutno. Moj otac je godinama bio obrtnik koji se lani zbog tržišnih uvjeta umirovio tako da imam neposredni uvid u to kako je boriti se na tržištu svaki mjesec za svoju plaću i svoju obitelj. Država je pomogla dijelu ljudi. Naravno, da se razumijemo, na dug. Ali, omogućila je ljudima da prežive. Grad je prije svega propustio učiniti prošlu sezonu boljom. Kada su se otvorile granice, ukinule propusnice i odobrilo otvaranje hotela, lani u lipnju, nije mi jasno zašto se nije radilo na domaćem tržištu te tržištu susjednih zemalja. Istra je napravila odličan posao jer je autodestinacija. Ali, vjerovali ili ne, i u Dubrovnik se može doći autom. Domaći turisti, ali i ljudi iz obližnjih zemalja vole automobile i vožnju. Moglo se uraditi više na promociji u velikim gradovima koji su na pola dana vožnje od Dubrovnika. Ne mislim pritom samo na Sarajevo, Beograd, Skopje. Provincija Bari ima 1.2, milijuna stanovnika, a regija Puglia s 4 milijuna ljudi je duplo veća od cijele Slovenije. Je li itko bio tamo pokazati im da Dubrovnik postoji i da ima promotivne cijene? To su osnove geografije i to su gosti koji su nam prvi došli nakon rata, 96-97.. Nisam stručnjak za turizam, ali zdrava je logika da ako netko može doći autom u Orebić, može i u Dubrovnik. Samo se trebala prilagoditi ponuda, formirati marketinški paket i potruditi se oko toga. Pa i Croatia Airlines, ta vječita zla maćeha Dubrovnika, nije odradila ono za što ju plaćamo i netko ih je trebao pritisnuti da bude odgovorna prema Dubrovniku. Sigurno se i s njima moglo promovirati neke letove koji su završili u Splitu. Sve to skupa rezultiralo je time da su sva turistička mjesta u Hrvatskoj imala bolji rezultat nego Dubrovnika. Na našoj listi ja sam najmanje taj koji treba govoriti o turizmu, ali činjenica je da se nije pokucalo na veliku većinu vrata pa je logično da su ostala zatvorena. Imamo listu na kojoj su prekaljeni turistički djelatnici poput Romane Vlašić koja ima sva stručna znanja koja su u turizmu potrebna i ja joj vjerujem, jer govori iz iskustva, da se moglo i moralo napraviti više.

Što najviše zamjerate ovoj gradskoj vlasti i gradonačelniku Frankoviću?

Nerazumijevanje Dubrovnika u humanističkom smislu. Ovo je razigrani, veseli, opušteni grad na Mediteranu. Dio tog mediteranskog mentaliteta koji je kreativan je i despet, vic, snalaženje u kojima se mala iskakanja iz tračnica moraju tolerirati. Rigidnost, nordijska strogoća, zabrane, ograničenja i policijske palice ovdje su potpuno neprirodni.
Odnos prema svakoj privatnoj inicijativi i privatnom kapitalu kao da su u pitanju represivni marksistički režimi iz prošlosti. Teške riječi prema ljudima koji u legitimnom postupku traže zaštitu svojih vlasničkih i drugih stvarnih prava. Konkretno, Belvedere. Nije normalno da se u četiri godine s mjesta nije maknuo jer se investitore gleda kao babaroge i klasne neprijatelje.

Onda, krajnje je nenormalno da se ljudima gleda što su lajkali i komentirali na društvenim mrežama pa ih se poziva na red i upozorava da to ne rade. To je isto Sjeverna Koreja. Budite sigurni da na našoj listi nema nikoga kome bi to palo na pamet.
Ne mogu vjerovati da smo 30 godina nakon rata u kojem su se naši očevi borili i izborili za pluralizam, došli do toga da danas u slavnom gradu kakav je Dubrovnik imamo ćudorednu policiju, službenu ideologiju i Orwellovu 1984. i da se svijet dijeli na članove partije s jedne i one koji trpe s druge strane. Ovo je 2021. godina – pustimo ljude da govore i misle što god hoće i da maksimalno koriste svoje slobode sve dok ona ne ugrožava prava druge osobe. Tad ćemo imati zdravije društvo. E, tako vam je to. Ako razumijete o čemu pričam, glasat ćete za našu listu za Gradsko vijeće koja je pod rednim brojem 5 i Andra Vlahušića koji je pod rednim brojem 8 među kandidatima za gradonačelnika.

Komentari




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *