Mišo Mihočević: Ne želim čuti da moramo biti ‘kuš’, šutjeti i diviti se limuzinama dok ljudi umiru po trotoarima

582

Petar Mišo Mihočević, legenda Dubrovnika, rođen je 1949. godine u Kninu (slučajno, kaže!). Publicist,  prevoditelj i dragovoljac Domovinskog rata, pričuvni pukovnik Hrvatske vojske u mirovini, veteran i branitelj Dubrovnika, čovjek je koji je učinio neizmjerno puno na području kulture, dovodeći u Grad velike svjetske zvijezde. Direktor je i osnivač dubrovačke agencije Agevent, organizator brojnih kulturnih događanja u Dubrovniku, između ostalih i ponajboljeg festivala komorne glazbe uopće, ‘Julian Rachlin & prijatelji’.

Također, bio je i direktor Dubrovačkih ljetnih igara i Kazališta Marina Držića kojemu je u svom mandatu  vratio publiku. 

Gospar Mihočević praktički je zaštitni znak Dubrovnika, čovjek koji vrlo budno prati i analizira situaciju ne samo u svojem gradu, već i na cjelokupnoj hrvatskoj političkoj sceni, za čije aktere, kako se vidi iz njegovih oštrih javnih poruka, nema ni milosti, ni razumijevanja. 

Prenosimo eksluzivan intervju koji je dao za  DIREKTNO.HR

Žestoki ste u kritici vlasti, ne štedite nikoga, bez obzira na političku boju. Je li postignuta kritična masa koja bi mogla izazvati nekakve promjene? Ili će građani i dalje prosvjedovati na društvenim mrežama?

Ne nalazim nikakav razlog za šutnju i pasivno trpljenje nesnosne teškoće bivanja u ovoj Hrvatskoj. Ne treba ponavljati kako se za ‘ovo nismo borili’ i kako su se, dok smo se mi borili i ginuli, pripadnici i nasljednici komunističkog oligopola bogatili pljačkom javne, imovine naroda, ne ostavivši mu praktički ništa za ‘život dostojan čovjeka’. Majstorski su i iznad svega, neljudski, iskoristili i zloupotrijebili volju, želju, prirodni ljudski nagon naroda de se obrani i preživi u vlastitoj kući.  To svi znamo.

Nakon te faze prvobitne akumulacije pljačke dobara, uslijedila je već sada poduža faza suptilnijeg ubijanja naroda, do već urbano-legendarne izjave predsjednika Vlade da nam i Afrika zavidi. Drugim riječima, faza je pravljenja naroda- glupim. No, ‘oni’ računaju na svoje, svoju premreženost i uspjehe u pljački, koji se ogledaju u jadnom, poniženom, siromašnom narodu ovisnom o sustavu na razne načine, od zamjeranja rođaku od načelnika do (neustavnih i nezakonitih) ovrha i blokada kao hrvatskog pljačkaškog specijaliteta.

Internetu zahvaljujući, mada se Reuters zaustavlja ako se može, narod općenito odbija biti glup, ali ovako izmožden i jadan, s 500 raznih poreza i harača na vratu, iscijeđen ratom, teško skuplja kritičnu masu bez koje neće i ne može biti promjena, pravednosti i pravde. Bojim se da je prekasno za jedno ovako društvo bez ikakvih kriterija i ikakve odgovornosti.

Statusi s kauča, znamo, pokupe nekoliko stotina lajkova i umiru s nekim sljedećim skandaloznim statusom. Ne pamtimo, idemo iz statusa u status i tako prosvjedujemo. OK, barem toliko, ali tako nikada ništa nećemo promijeniti. Vlada funkcionira načelom ‘ako prođe, prođe’, ne prođe li- nema veze, idemo u nešto drugo. Koliko je ova Vlada povukla svojih sramotnih prijedloga jer nisu prošli propustom Reutersa, koliko sve Vlade od 1990. do sada? Nesposobni i podobni, oni se jedino tek vježbaju na narodu, igraju se države kojoj do današnjeg dana nisu uspjeli definirati niti vanjske granice- molim vas, niti cijelih 100 metara (stotinu metara!) navodno sporne granične crte na Prevlaci!  

Kao kada se djeca igraju ‘na doktora’: pacijent je narod,  doktor ga ‘liječi’ maminom kuhačom. Ne znači, naravno, da nikad nitko nije napravio nešto dobro, ali, dobro se podrazumijeva, zato su plaćeni i doživotno osigurani i uhljebljeni. Ne znam kako je kod vas, ali meni podatak (jedan zgodan tipfeler s Facebooka: informaFija) da je Hrvatska smanjila vanjski dug ne znači apsolutno ništa, a podatak kako je Vlada ‘ušparala’ dvije milijarde kuna doprinosi užasu ove države.

Kao što je bilo lijepo čuti kako će se u Slavoniju uložiti nekoliko milijardi kuna, da bismo negdje u isto vrijeme čuli da je Vlada nabavila oklopnih limuzina sa šmajserima za 220 milijuna kuna. Nakon što je za hitnu pomoć bolnicama smanjila doznake za desetke milijuna. Please! Ne želim čuti, mada je i to moguće, da moramo biti ‘kuš’, šutjeti i diviti se limuzinama dok ljudi umiru po trotoarima. 

Kako inače ocjenjujete rad Vlade, zacijelo imaju i dobrih poteza. Kada biste nabrajali pluseve i minuse, kako bi to izgledalo?

U mojoj kaotičnoj glavi sve Vlade do sada su u katastrofalno nenadoknadivoj negativi. Kao u običnom malom životu- jedna pogreška pokrije sve što je dobro, a meni je teško citirati neko dobro od bilo koje formacije do sada. Pogledajte umirovljenike s 1000 kuna mjesečno. Od koje vrste DOBRA je došla tolika kontejnerska mirovina? Vidimo ovih dana, neki tekući ministri su toliko nesposobni da nisu u stanju niti dati ostavku. 

No, ima li sadašnja vlast uopće alternativu? Kako vidite političku scenu u državi?

Tri Hrvata, četiri stranke. Izvitoperen fokus- primjer: ovdje u mom kvartu je prošle zime Grad Dubrovnik nakon jedno 40 godina konačno asfaltirao prometnicu na kojoj je bilo čak i rupa od četničkih šrapnela.

U oduševljenju, tog jednog pustog zimskog dana, napravio sam mali video clip i stavio na Facebook, s najveselijim komentarom, ono, kao- konačno, najelitniji i najprometniji dio Grada, civilizacija, a ne Kijev 1955. kako je do tada izgledalo … da bi prvi komentar bio: ‘A kad će Lapadska obala (suprotni dio Dubrovnika)?’ Baš kao i braniteljske udruge i civilno društvo je ovakvim ‘politikama’ i kukavičjim jajima razmrvljeno i, što je najotrovnije, nikome ne vjeruje.

Poštena politička namjera jest možda oksimoron, ali se još nije rodio netko kome bi isfrustrirani narod povjerovao. Čini mi se da alternativa ima nekoliko, koprcaju se po marginama društvenih mreža, uglavnom, izvan mainstreama, svaka ima svoje pristaše koje ne podnose pristalice onih drugih, čime je, nažalost, daljnja vladavina ove SKJ-SKH kombinacije puno sigurnija, još po pokojnom Juliju Cezaru i njegovom ‘divide…’ kojeg se drže od prvog dana. Jedini lik u kojeg Hrvati dosta masovno vjeruju je Isus Krist, ali on je, nažalost, umro pred gotovo  2000 godina. 

A gdje su u svemu tome ljudi, građani?

Okružen sam uglavnom vrlo mladim ljudima, uživam u njihovoj mladenačkoj energiji, poletu, optimizmu, drže me updatiranim, dijelom ovog trenutka, s njima nisam tek izvršitelj moje osobne prošlosti koju s njima rado dijelim.

Ali, svaki put kad čujem ili osjetim pesimizam, upitnike koju zbog svoje dobi ne znaju i ne mogu riješiti, onu zrelu upitanost o  budućnosti, skupi mi se u grlu- zašto smo se mi borili, kako smo tako grozno poraženi u jednoj od osnovnih zadaća svake generacije – onoj da mladima ostavimo bolji svijet? Ili će bolji svijet samo svojoj djeci ostaviti ti izrodi?

Ali, da se ne bi krivo shvatilo – ja sam ‘najdesniji’ kada se radi o naciji i domovini, ‘najljeviji’ (ovo ‘najljeviji’ samo zbog uvriježene podjele)- kada se radi o patnji i socijalnoj nepravdi bilo koje vrste. Ova desna strana me čini ustašom, ofkors, u ovako permisivnom društvu u kojem ratni ubojice zauzimaju visoke javne funkcije, dok me druga  strana čini – čovjekom i na nju sam jednako ponosan. Zašto je biti lijevo ‘humano’, a voljeti svoju zemlju znači biti fašist? Pravo je pitanje koliko su ljudi upravo ti ‘humanisti’. Odlično je rekao Churchill: ‘Nakon rata, antifašisti će postati najgori fašisti’.

Rekli ste jednom da je ”podobnost postala preduvjet preživljavanja u Hrvatskoj”. Stojite li i dalje iza toga?

Rodbina naprijed, ostali stoj! Nemojte mi, molim vas, reći da se tu išta promijenilo! Stručni ljudi zijevaju kao ribe na suhom, podobni su u stolicama iz kojih se odlučuje, i o životu i o preživljavanju. Je li onaj vodoinstalater negdje u Slavoniji još ravnatelj knjižnice?

Mislite li, dakle, da se neka kritična masa ne može oformiti?

Vidite, neki dan kada je onaj mladić, Matteo Ružić, izdahnuo na trotoaru, užasno me se duboko dojmilo i, ne znam zašto, sjetio sam se Gavrila Principa i Ferdinanda. Prvi svjetski rat započeo je jedan metak, mnogi su sukobi i ratovi tako fizički započeli, nakon nezadovoljstava i predugog odlaganja rješenja. Predugo trpimo limuzine i kontejnere i dvije godine čekanja na neki pregled u bolnici.

Sve što smo kasnije čuli o zdravstvenom sustavu, vidjeli i čuli političare, toliku jasnu, javnu, čistu nebrigu za osnovno svakog čovjeka – zdravlje, koje još svi plaćamo, sigurna je i moguća kohezivna silnica među porobljenima. Daljnje svakodnevne afere, prijedlog zakona o plaćama, ili kako se već zove, digao je na noge, ili- barem na društvene mreže!- tisuće i tisuće ljudi.

Onda Uljanik, gdje se meni kao totalnom laiku čini da su radnici dovedeni u situaciju da prodaju vlastite dionice da bi dobili vlastite, zarađene plaće, sve to u nekih tjedan dana. Ljeto je još, vruće je, Vlada ne može promijeniti sebe i sići s oblaka, zasigurno u knjizi imaju još recepata za izrabljivanje i vrijeđanje zdrave pameti. Vidjet ćemo na jesen, razjedinjeni i razmrvljeni, osiromašeni i opljačkani kakvi jesmo. Samo da se ne dosjete ukinuti nam internet. 

Bili ste branitelj, u rat ste 1991. godine krenuli praktički goloruki. Kako danas gledate na to vrijeme?

Odlično je vaš nedavni sugovornik prof. Zvonko Maković citirao Camusa i podcrtao razliku između slobode i oslobođenja. Kao što treba stalno ponavljati razliku između države i domovine. Pa da možda ponovimo da smo se iz dna srca borili za oslobođenje  domovine, a dobili u biti jednopartijsku državu bez slobode.

Ta, ma kako ružna vremena, pružila su životnu priliku za ostvarenje, primjenu, iskušenje, doživljaj i proživljaj najviše točke ponosa svakog čovjeka, posebno na ovako povijesno i na sve druge načine turbulentnim područjima- domoljublje, pripadnost svom narodu i identitetu, do obrane golog života, zato nas je toliko bilo.

Zato smo onako, goloruki i bosonogi, ponosno branili svaki kamen. Koliko god mi je taj rat, eto, meni kao nekom kulturnjaku, u općoj percepciji kulturnjaka, mekušcu koji sluša nekakvog Beethovena, uzeo osam vrlo vitalnih godina života, gledam na njih kao sretnik u masi onih kojima je domovina dala priliku da joj pokažu koliko ju beskonačno vole. Utoliko je mučnina uzrokovana ovakvom državom veća. 
Tema hrvatskih branitelja vrlo je kompleksna.

Čini se da u tom pogledu ne ”štimaju” ni sve činjenice, ali, tko zapravo snosi odgovornost za to?

Opet moram po vlastima, ali- tko je odlučivao, postavljao, razrješavao? Čini se da je i tu protekla sva voda u kojoj su plivale činjenice, potok je presušio i ostao je uglavnom mokri glib u kojem se koprcaju i branitelji iz Münchena kojima nepostojeće domoljublje treba platiti i oni koji su ratovali i to naplatili, kao i ona ogromna većina poštenih domoljuba koji se bore za socijalnu pomoć, ako se u međuvremenu već nisu samoubili, ili ih je prerano pobijedila neka teška bolest. Kriv je krajnji nedostatak morala i poštenja, od vrha prema dolje, potkupljivost, samoživost i svašta iz te porcije ljudskih gadosti. Kriva je laž, lažni ratni put, lažna potvrda ova ili ona, lažna invalidnost koja izjednačava prave i lažne, ‘ljude nazbilj i ljude nahvao’, kako ih dijeli naš Držić. Strašno je da neki od tih koje susrećemo na ulici niti ne pogledaju u stranu. 

Jesu li branitelji zapravo zaboravljena kategorija, prepuštena samoj sebi?

Po završetku rata, tj. po oslobođenju domovine, branitelji su postali tumor od kojega se stalno češe rukav od košulje. Iz percepcije onih koji su već 1990. ukinuli Zakon i porijeklu imovine, branitelji su morali biti usitnjeni na tisuće udruga. U eventualno jednoj, krovnoj i jedino udruzi, prijetila je opasnost novog SUBNOR-a i time opasnost za mnoge lijepe stvari kao što su naglo vlasništvo nad tvornicama, zgradama, firmama, bankama itd., ali ih se nije moglo zanemariti.

Abolicijom ratnih zločinaca i očito namjernim neprocesuiranjem ratnih zločina, braniteljima se  grafički pokazalo da u društvu neće imati nikakvu ulogu, ali da će ih se i njih, kao i ove prije, jednako i s jednakim pravima, gotovo, trpjeti, tolerirati pa i pomagati kad se i gdje se može.

Mijenjale su se regulative, objavljivali registri, pravih i lažnih na jednom mjestu, obećavali stanovi i kuće, evo ovdje u Dubrovniku do danas, dvanaestak godina nakon odluke Gradskog vijeća o dodjeli zemljišta (mislim oko) 40 branitelja, sve što imaju kopija je te odluke u ruci.

Napravilo se, nepravedno i neistinito bi bilo kazati, ali je od početka sve začinjeno milodarnim stavom ‘evo vidite kako smo mi dobri, da mi nismo ovakvi ne biste dobili ništa’- najgori od svih aspekata po ovom pitanju. Ja sam zadovoljan sobom jer sam otprilike ’93, ’94, jednom visokom dužnosniku zanijekao ‘vlasništvo’ HDZ-a nad Hrvatskom vojskom i braniteljima, kao i onu floskulu kako je HDZ  sam stvorio nezavisnu Hrvatsku.

Nju je stvorio cijeli narod zajedno, i naši iseljenici, i naši prijatelji ne-Hrvati, tako nešto nisam mogao podnositi. Kao što nikad nisam dobio odgovor dotičnog dužnosnika, ako je već tome tako, koja je bila druga alternativa koju je HDZ mogao odabrati? 

U teškoj polarizaciji društva, branitelji su i faktor podjela između desnih i lijevih. Svjedoci smo zabrana koncerata, kao da se vraćamo u doba jednoumlja, a to nismo željeli, iz tog smo sustava i otišli, plativši visoku cijenu ubijenih ljudi, razorene države, pljačke i meteža koji su uslijedili nakon toga. Ima li izlaza?

Pisali smo već po društvenim mrežama. Činjenica braniteljskih intervencija- da budemo jasni ne: ‘zabrana’, jer braniteljska udruga ne može ništa zabraniti, gdje udruga može biti dio vlasti???, još je jedan ogromni poraz ove države. Dopustivši onima što su nas klali da prođu nekažnjeno, dapače, oprostivši zločine svima i nagradivši mnoge kućama, stanovima, funkcijama i slobodom, dakle, ne izvršavajući i ne zadovoljavajući osnovnu ljudsku pravednost i pravdu, država je ponizila domovinu i sve koji su se za njeno oslobođenje pošteno borili.

Ako već ne možemo kazniti koljače, barem ćemo pokušati spriječiti ili otežati da s te strane ovdje zarađuju pripadnici istog etniciteta, čisto je ljudski poriv. Vjerujem da se od nekoga kome su pobili obitelj i spalili kuću ne očekuje da prima ‘takve’ raširenih ruku, u državi u kojoj je pravda umrla još tamo devedesete.

Usput, ‘čestitam’ kozmopolitskim moralnim vertikalama na domišljatosti glede kovanice ‘zabranitelji’ i na nepoznavanju osnovnih institucija i njihovih funkcija u društvu. Branitelji su nazadni, a ‘oni’ napredni jer bez povijesno edukativne Bajagine muzike ne mogu živjeti, a mnogi su se, kažu, na njoj odgajali (sic!). Iz ovoga se dovoljno vidi i podijeljenost hrvatskog društva po više raznih presjeka. Kad dodate ‘komunjare’, ‘jugonostalgičare’, abolirane, Pupovčeve ‘Novosti’ koje rigaju fekalije po svemu hrvatskome i za to im još svi plaćamo, a država dopušta, koljače i druge kojima smo mi ustaše, homogenost bi bila još veća tragedija jer bi značilo da smo stvarno i slijepi i gluhi i glupi.

Teršelićke, Pusići, dični sveučilišni profesori, i, napose, političari, imaju pravo i pljuvanja po Hrvatskoj i po braniteljima i pravo biti glazbeni urednici. Znači da to pravo imaju i svi ostali, u najmanju ruku. Eto, imamo tu velebnu Arenu. Neki dan je objavljena stručna studija o tome kako je to staro zdanje fizički preživjelo do danas. Uz temeljiti povijesno-stručni rad, jedan mali, ali vitalni djelić su previdjeli: Arena je preživjela zahvaljujući milostivosti oca današnjeg gradonačelnika Pule, jer se uzdržao od obećanja da će je do temelja srušiti humanitarnim topovima velikosrpske silne armije.

Sin je danas ponosni gradonačelnik, muzikolog kojemu cijeli grad na ulicama pjeva pjesme koje on zabranjuje. I sve je to u redu, progresivno, napredno, a kad branitelji dignu neki glas, onda je to fašizam. Bojim se da bi sve isto bilo i da mu je tata održao obećanje, jer se vlast nije promijenila od 1945. Gdje svi misle isto, nitko ne misli temeljito, no ipak jako ovisi o kojem se pitanju radi.

Kada država ‘misli’ da višestruki koljač iz Borova sela ne treba biti kažnjen, znači da je mislila- isto i pri tome do srži uvrijedila i ponizila sve one koji su nju samu omogućili. 

Prijatelj ste britanske kraljevske obitelji, a za Britaniju se tradicionalno smatra da je saveznik Srbije, a da Hrvatsku baš i ne percipira kao državu, čak i partnera. No, je li istina baš tako jednostrana?

Nisam baš neki prijatelj, to je prejaka riječ. No, i tu se radi o državnoj politici s jedne, i o individualnoj percepciji s druge strane, a kraljevska obitelj nije baš neki akter aktivne britanske politike. Imam na desetke prijatelja iz Engleske koji vole Hrvatsku, koji na svoju zemlju gledaju vrlo kritičkim okom, a od Hrvatske, logično, uzimaju lijepe strane. Rekao bih da nas općenito Englezi cijene, a njihova nas politika barem na površini pokušava tretirati civilizirano s neizbježnim nijansama osobina nekad moćne imperije. I ne samo nas, naravno.

Mislim da je Engleska na strani Srbije samo onoliko koliko se može plasirati kroz veze tzv. kraljevskih obitelji, što je svakim danom sve više zanemarljivo. To je jasno pokazala Margaret Thatcher još 1992. u, na njen način jasnoj i oštroj izjavi protiv agresije na Hrvatsku. Mi još vrlo patimo od polit-propagande bivše države, od Jasenovca do ‘genocida’ na traktorijadi nakon Oluje. Uostalom, Srbi nam kroje povijest točno 100 godina. 

Jeste li zadovoljni načinom na koji gradonačelnik Mato Franković vodi Dubrovnik? Je li Grad dobio benefite, kako je sada pozicioniran na turističkoj karti?

Godina dana nije predugo vrijeme za ispravljanje mnogobrojnih naslijeđenih ‘krivih Drina’. Pokazao se odlučnim, konkretnim i hrabrim u nekim osjetljivim odlukama i mislim da mijenja onoliko koliko može. Predugo je trajala invazija pohlepe i nereda u Gradu, neizdrživi pritisak kruzera izrodila je anarhija u gradskoj upravi, itd…. što se ne može radikalno korigirati u jednoj sezoni.

Ako ulogu gradonačelnika shvatimo  kao upravitelja složenom komunalnom organizacijom, a ne kao političara kako se kod nas percipira i predsjednik mjesnog kotara, vidjet ćemo koliko puno može napraviti, jednako kao što malo ili ništa može napraviti po pitanju cijena hotelskih noćenja na koje se tuže mnogi strani turisti.

Dubrovnik je malen, premalen da bi mogao biti destinacija velikih brojki, a upravo mu se je to dogodilo i sad treba tražiti neki srednji put kako bi se i život nas stanovnika uzeo u obzir nakon toliko godina. Strašno je ljudima voziti se na posao više od jednog sata na razdaljinu od pet kilometara, ne moći doći do dućana, zaustaviti se autom (ili čak motorom, često) da kupiš kruh. Ohrabrujuće je da smo konačno spaženi!

Kao čovjek s dugogodišnjim iskustvom u kulturi, molim Vas da se najprije osvrnete na taj segment u Dubrovniku, evo, sada završavaju Dubrovačke ljetne igre. Je li dobro obavljen posao? 

Šarolikost kulturne ponude čini Dubrovnik i u tom dijelu zanimljivim, ili barem ne-dosadnim  za razne profile konzumenata kulture. Održala se  okosnica, što je najvažnije, uključujući drugi jedini simfonijski orkestar u zemlji (osim istog HTV-a). Dosta toga je vrlo dobro. Meni nedostaje daleko više- odličnog, ono kad ne možete dočekati neki koncert, ili predstavu i nabavite ulaznicu prvog dana prodaje. Takvih je događanja za ‘jedan Dubrovnik’ premalo. Imali smo ih, pa znamo da su mogući, samo ih netko treba (znati) upriličiti.

Ovo mi je najkraće ljeto u Dubrovniku pa sam, na svoju sramotu, vidio samo jednu, ali odličnu predstavu na Ljetnim igrama (‘Pod balkonima’, op.ur.). Osjeća se težnja nekom novom pristupu ili pristupima različitim programskim sastavnicama pa me se ove Igre doimaju kao neka prijelazna faza prema nečemu, dobrom ili lošem, ostaje za vidjeti, puno još ima prostora za programsku koncentraciju. Kad su ih već stolovi i hamburgeri gotovo sasvim istjerali iz njihovog prirodnog ‘staništa’, odnosno izvan Zidina. 

Prepoznaju li u Europi i svijetu kulturne i turističke specifičnosti Hrvatske? Ili se i dalje zaustavljamo na onome- Dubrovnik, Plitvička jezera, divni otoci, čisto prekrasno more, vrhunski sportaši…?

Nakon Moskve, nogomet i ‘kockice’ stvarno nije potrebno niti spominjati. Internet, taj neprijatelj svim Vladama i lažima, neštedimice slika i opisuje Hrvatsku i čini se da se ipak konačno i po malo oslobađamo sindroma ‘balkanske zemlje iz bivše Jugoslavije’. U kulturi to ide puno, puno teže, utisnuti svoj ‘kulturni pečat’ negdje drugo težak je, ako ne i neostvariv posao. Tu je uspio naš jedinstveni Lado, konkretno u Japanu, gdje ‘zbog Lada’ hrvatski folklor vježba više od 30.000 Japanaca.

Imamo i uvijek smo imali umjetnika najviših svjetskih formata, od Zinke Milanov i Ruže Pospiš Baldani do Iva Pogorelića, Renate Pokupić i mnogih drugih, ali glazba govori univerzalnim jezikom. Hrvatsko kazalište ima pak veliku prepreku malog jezika, naši odlični orkestri sve manje putuju jer nema novca, književnici se nešto i prevode, ali uvijek mislim da nakon izlaska knjige nemaju pravi promidžbeni ‘follow-up’. Imamo mi što pokazati, ali je konkurencija beskonačna, a i država izgleda ne vidi koliko je kultura važna i za turizam, naš kruh svagdanji. Ovo su vremena promidžbe i nametanja. 

U Dubrovnik ste, među ostalima, doveli svjetske zvijezde poput Montserrat Caballé, Daniela Dayja Lewisa, Juliana Rachlina… Koga sam još izostavila? Kakve su dojmove ostavili, kakve su te slavne osobe zapravo? 

Što veći umjetnik, to jednostavniji čovjek. Što nesigurniji u sebe, to nadoknađuje traženjima izvan pozornice, kao boju plahti u hotelu, sok od  svježih jagoda usred ljeta, stolicu s kosim naslonom i te stvari. Jednom sam pitao jednog agenta ako jagode moraju biti ubrane lijevom rukom. Ali, nakon svih plahti i jagoda, ono što pruže na pozornici vrijedno je svake boje i jagode na svijetu.

Samo ću, iz posebnog pijeteta, ovdje spomenuti pokojnog Sir Rogera Moorea, legendarnog Jamesa Bonda (lika pisanog po našem Dubrovčaninu, usput) koji bi potpuno sam ‘iščezao’ u vrelinu grada kako bi mogao neometano uživati u, po njemu, najboljem crnom rižotu na svijetu. 

Sigurno imate neku zgodnu anegdotu iz Vašeg burnog života i poznanstava sa svjetskim jet-setom koju možete podijeliti s našim čitateljima?

Radije bih jednu domaću s Ljetnih igara koje sam se sjetio nakon predstave dok sam tražio Doris Šarić Kukuljicu da je poljubim i čestitam na još jednoj izvanserijskoj interpretaciji. Asociralo me je na Almu Pricu, njenu kolegicu i nerazdvojnu prijateljicu, one mi nekako u glavi uvijek idu zajedno.

Anegdota nije moja, ali sjetimo se i naših: pred sam upis na Akademiju, Alma je provela ljeto radeći na Igrama, zadužena da svaki auto koji ide po umjetnika na aerodrom ima putni nalog i bonove za gorivo te da svaki umjetnik već u autu dobije cvijeće. Jednog dana, naravno, drama- vozač javlja odnekle da nema goriva, ali i da nije dobio bonove. Ne zaboravimo, mobitel još nije izmišljen! Alma ulazi u moj ured rumenih obraza, s nekoliko buketa u ruci i, nakon malog pojašnjavanja da više nema bonova, pita: ‘A može ti taj auto ić’ na cvijeće???’

Velike, prekrasne naše cure! Idite  u kazalište, pobjegnite od ove stvarnosti! 

direktno.hr

 

 

Komentari




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *