Do 14. stoljeća nije bilo većih epidemija koje bi ometale nesmetan protok ljudi i roba.
Prve velike neprilike donijela je pandemija bubonske i plućne kuge, prenesena iz Azije u Europu krajem godine 1347. Poznata pod nazivom »crna smrt«, brzo je stigla i na dubrovačko područje.
Pojava te opasne bolesti ustanovljena je, na današnji dan, 19. siječnja 1348. godine, na otoku Šipanu, a zatim se brzo širi na ostala područja i u sam Grad.
Kronika povijesti Dubrovnika Nikole Ragnine govori da se bolest proširila čitavim dubrovačkim područjem i zadržala se sedam mjeseci, iako su se posljedice osjećale još čitave tri godine (Ravančić, 2006.).
Ragnina spominje 170 umrlih među vlastelom, više od 300 među imućnim pučanima i više od 1.000 u običnom puku. Te su brojke, ako i nisu posve točne, s obzirom na tadašnje malobrojno stanovništvo Dubrovnika velike i one dobro opisuju dubok dojam koji je pošast ostavila na pamćenje Dubrovčana (Buklijaš, 2002.).
Pojava „Crne smrti“ 1348. godine obilježila je srednji vijek, jer se Zapad nikad prije nije suočio s takvom epidemijom, koja je prema nekim procjenama pučanstvo smanjila za dvije trećine, piše dubrovački Gradoplov
