Danas se u Dubrovniku, u dvorani pape Ivana Pavla II održala tribina pod nazivom “Mentalno zdravlje djece i mladih- Ne znam što ću, ali znam što neću”. Na tribini su izlagali dr.sc. Ivan Ćelić, specijalist psihijatrije i pročelnik Zavoda za dualne poremećaje klinike za psihijatriju Vrapče, dr.med.spec.epidemiologije Magda Pletikosa Pavić, dr.sc. Željko Ključević, specijalist psihijatrije, voditelj Službe za mentalno zdravlje, doktorandica ERF-a Silva Capurso, savjetnica Poliklinike za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladih OB Dubrovnik, socijalna radnica  Gordana Cavicchi, voditeljica ustanove Zajednice Pape Ivana XXIII.

Današnja je tribina bila namijenjena psiholozima, socijalnim radnicima, zdravstvenim djelatnicima i studentima društvenih znanosti s ciljem upozoravanja na mentalno zdravlje djece i mladih, prevencije nasilja, zlouporabe svih oblika sredstava ovisnosti te potaknuti na aktivnu borbu poduzimanjem zajedničkih aktivnosti.

-Kao psihijatar intezivno surađujem s terapijskom zajednicom, u ovom vremenu Covida-19 uspostavili smo jedan telepsihijatrijski model, znači nakon provedene dijagnostike i obrade u bolničkom sustavu osoba ide na rehabilitacijski tretman u terapijsku zajednicu i s obzirom na udaljenost, jer su zajednice dislocirane mi putem zoom-a provodimo telepsihijatrijske usluge koje su prije svega vezane za evaluaciju terapije, ukoliko je ona potrebna, kazao je za Dubrovnik INsider dr psihijatar Ivan Ćelić.

Dr Ćelić je istaknuo važnost prevencije.

-Ako radimo kvalitetno i pružamo određene preventivne programe na neki način preveniramo razvoj psihičkih poremećaja u odrasloj dobi. To je preventivna medicina. Ono što mogu reći iz vlastite perspektive da je prije tri četiri godine prosječna dob pacijenata koji su završavali u bolnici zbog ovisnosti bila oko 35-40 godina i da su to uglavnom bili heroinski ovisnici. Danas je prosjek od 20-30 godina i mladi koji imaju problem konzumiranja marihuane i stimulansa tipa speed, kokain, ecstasy.

Zajednica Pape Ivana XXIII ima četiri terapijske kuće u Hrvatskoj.

Voditeljica zajednice Gordana Cavicchi naglasila je važnost organiziranja ovakvih tribina.

-U sklopu ovog projekta koje financira Ministarstvo znanosti i obrazovanja i hrvatske Zaklade za djecu koja se zove “Ne znam što hoću, ali znam što neću” provedene su različite aktivnosti, radionice za djecu u srednjoj školi u Metkoviću, zatim ova tribina za stručnjake u Dubrovniku, istu tribinu imamo i u Splitu. Vidimo prema statističkim podacima da 20% djece u svijetu boluje od nekog mentalnog oboljenja, a svako peto dijete dobije adekvatnu stručnu pomoć. Zato nam je jako bitno da radimo na promociji zaštite mentalnog zdravlja.

Zajednica Pape Ivana XIII prva je u Hrvatskoj pokrenula kontinuiranu telepsihijatrijsku skrb, o kojoj je ranije govorio dr Ćelić.

-Za vrijeme pandemije našli smo se u nezavidnoj situaciji, kazala je Cavicchi.

-Usluge psihijatara su bile zatvorene za sve korisnike. U dogovoru s dr Ćelićem smo iznašli novo rješenje, tako da upotrebljavamo telepsihijatriju. Bez fizičke prisutnosti naši korisnici su ipak imali tu uslugu. Možemo se pohvaliti kako smo bili prvi među terapijskim zajednicama koji su koristili tu mogućnost, danas to rade i ostale zajednice u Hrvatskoj.

Nekada su u zajednice dolazili mladi pretežno zbog ovisnosti o heroinu, međutim danas to nije slučaj.

-Danas dolaze zbog novih bihevioralnih ovisnosti, odnosno zbog kocke i video igrica te ovisnosti o psihoaktivnim tvarima kao što su marihuana, tzv. bomboni odnosno ecstasy, objasnila je.

-Osim ovog projekta provodimo niz drugih projekata i programa, kao što je na primjer prevencija ovisnosti, tretmana i resocijalizacije koje su također sufinancirane od strane državnih i lokalnih tijela kao što su Ministarstvo zdravlja, DNŽ, Grad Metković, Grad Vrgorac, Splitsko-dalmatinska županija. Prisiljeni smo sa svih strana tražiti financijska sredstva kako bi se sve sprovelo u djelo. Važna je resocijalizacija korisnika što uključuje školovanje, doškolovanje, prekvalifikacija i slično. Imamo jedan projekt koji omogućuje korisnicima u terapijskoj zajednici i polaganje vozačkog ispita, tako naši korisnici izađu kao kompletne osobe, spremne za nastavak života, kazao je voditelj terapijske Zajednice Pape Ivana XXIII Krunoslav Vidović.

Terapijska Zajednica Papa Ivan XXIII ima trenutno popunjen kapacitet od 64 korisnika, a na listi čekanja 15-16 osoba. Primaju ženske i muške osobe, a i jedina su zajednica koja prima i maloljetnike, za što imaju ugovor s državom.

-Kad govorimo o mentalnom zdravlju djece, ono iskustvo koje mi imamo u Dubrovniku koje je jako pozitivno jest otvaranje Poliklinike za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladih koja je na početku prvenstveno imala ranu intervenciju i djecu s teškoćama u razvoju. Međutim, s vremenom pandemije, a vjerojatno bi se to dogodilo i bez nje, povećan je broj djece koja su došle zbog emocionalnih teškoća, bilo da se radi o internaliziranih ili eksternaliziranih. S 2019. na 2020. značajno je povećan, a u 2021. dodatno povećanje kad je riječ o depresiji, anksioznosti i stresu kod mladih i zbog toga smo proveli istraživanje na području županije u svim srednjim školama, pa se to i dokazalo, kazala je za naš portal Silva Capurso.

Capurso je istaknula nedostatak stručnog kadra, a sve veći broj djece i mladih u potrebi.

-Krenuli smo s dva psihologa, danas ih imamo tri i ne bi ih bilo dostatno ni da imamo još dvoje zaposlenih. Slična je situacija i kad su u pitanju djeca s teškoćama u razvoju. Imamo velike potrebe kad govorimo o edukacijskom rehabilitatoru i logopedu. Potrebe su jako velike. Postavlja se pitanje, a to je tema današnjeg mog predavanja, kako izgleda cjeloviti sustav zdravstvene zaštite kad su u pitanju mentalno zdravlje djece i mladih. Imamo osim poliklinike i Zavod za javno zdravstvo, imamo u vrtićima i školama stručne službe i opet se čini da nedostaje stručnjaka, što jest činjenica, ali nam nedostaje i bolja i učinkovitija intersektorska suradnja. Poliklinika je inicirala nekoliko sastanaka i sa stručnim službama Dječjih vrtića i s Osnovnim školama, međutim nedovoljno je to. Trebali bismo razgovarati češće i konkretnije o problemima i podijeliti posao među nama. Često se postavljalo pitanje zaštite podataka djece, naravno da GDPR štiti prava svih nas, međutim trebamo gledati ono što je najbolje u interesu djeteta. Tako da kada su u pitanju veći problemi djece, onda zdravstveni sustav mora surađivati s stručnim službama.

Capurso je kazala kako na početku u Polikliniku djeca dolaze u pratnji roditelja.

-Mahom su to srednjoškolci za koje roditelji znaju reći: “Kaže da se ne osjeća dobro, iako se meni čini da je sve u redu.” To je bilo vrijeme korone kad ništa nije bilo u redu. Danas ih upućuju k nama ili preko liječnika školske medicine ili preko škole. Djeca s težim teškoćama budu upućeni k našim psihijatrima, a nakon toga i kod psihologa.

Što je s djecom koja se srame i pokušavaju sama riješiti probleme, a ne traže pomoć?

-Mislim i nadam se da je srama sve manje, živjeli smo u nenormalnim okolnostima i nismo se osjećali dobro. Nije bilo normalno i dobro je da danas razgovaramo o ovim temama i trebalo bi razgovarati i češće. Treba skinuti stigmu. Kad slomijemo nogu, onda idemo kod liječnika, a kad smo depresivni, anksiozni, ne osjećamo se dobro mentalno i psihički, ne znamo što nam je, ali vidimo da nije ono kakvi smo inače, treba potražiti pomoć. Ne samo što to nije sramota, nego je nešto dobro što činimo za sebe, kazala je za kraj savjetnica Poliklinike za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladih OB Dubrovnik.