Povodom napisa Dubrovnik INsidera kako je natječaj za ravnatelja/icu Kazališta Marina Držića namješten, na Facebook stranici Dubrovnik INsidera u komentarima ispod naslova ” NAMJEŠTEN NATJEČAJ? KAZALIŠNO VIJEĆE PREDLOŽILO LIDIJU CRNČEVIĆ ZA RAVNATELJICU KMD-a” oglasila se i kandidatkinja Nerma Kreso Kavain.

Njezin komentar prenosimo u cjelosti:

“Budući da mi je predmet poznat malo više ‘iznutra’, a ne bih željela da se obračunava s ljudima koji ne snose cijelu krivnju, reći ću kako je gospođi Lidiji predložena kandidatura i usput obećano mjesto ravnateljice. Da je gospođa imala iskrene ambicije zasjesti u ne baš udobnu fotelju Kazališta, mogla je to učiniti kroz prvi natječaj, javiti se kao jedina kandidatkinja s potpunom dokumentacijom, i – bez poziva na zgražanje i uspoređivanje s ostalim manje ili više stručnim kandidatima – biti imenovana. Ovako ju je morala pozvati sama gospođa Tepšić, kao osobu koja prati rad kazališta, a kao možda jedinu protukandidatkinju meni osobno, koja sam bila jedina kandidatkinja na prvom natječaju, bez pravodobno poslanog uvjerenja o nekažnjavanju. Prijave Paola i gdje Begović stigle su neplanirano, a – kako izgleda – svi su imali obećanja kako će izabrani biti upravo oni. Mene u svemu fascinira kako  Kazališno vijeće može jednodušno prihvatiti i podržati ovakvu konstrukciju, mislim ovdje svakoga tko se osjetio pozvanim sjediti u tom vijeću, iako je cijelom predmetu – budući da je dugogodišnje prijateljstvo gospođe Crnčević i zamjenice gradonačelnika poznata stvar – trebalo prići s maksimalnim oprezom, kako se ne bi naštetilo Kazalištu i inako bijednoj poziciji kulture u Gradu. Moje je mišljenje kako bi konzekvence trebali snositi svi (od gradonačelnika koji dopušta ovakve improvizacije, do Kazališnog vijeća u prijašnjem sastavu koje je kasno objavilo natječaj (a i onih koji ga na to nisu na vrijeme upozorili), pa ga onda objavilo u vrlo nezgodno vrijeme (29.12.), onih koji su u međuvremenu reagirali (a koji se daleko drže od javnosti), pa najposlije do onih koji su donijeli ovakvu odluku. Ono što me kao kazališnu umjetnicu vrijeđa, jest da se KMD nastavlja tretirati kao ustanova koja služi životnom zbrinjavanju pojedinaca, koje se za ruku na stražnja vrata uvode u teatar, a ne kao ustanova koja mora biti kulturna i društvena vertikala. Kad govorim o ‘vođenju za rukicu’, ne mislim na gospođu Crnčević, već one koje se desetljećima u KMD zapošljavaju bez natječaja i stručnih kriterija.  To su pravi problemi, a ovo je samo neugodna situacija koja tu i tamo ispliva, jer – kad sve uzmemo u obzir – drugačije i ne može biti. “