Nova zbirka priča Julijane Matanović

729

Umjetnička organizacija Lađa od vode tijekom rujna objavila je novu zbirku priča Julijane Matanović, Bit će sve dobro, mama. Zbirka je sačinjena od pet priča: Ona, I mi volimo višnje, ćaća, Grijeh je umrijeti u proljeće, Tkalja i Bit će sve dobro, mama, a priče su popraćene  predgovorom i pogovorom, koji se također mogu čitati kao priča.

Priče u zbirci popraćene su ilustracijama Hrvoja Marka Peruzovića, i svojom ljepotom i toplinom prenose nam sentiment priče koju prate. 

U ovoj zbirci čitatelj pred sobom ima nove priče, ali i dobro znani autoričin stil i pripovjednu osobitost. Odabirom tema, odnosima i emocijama ova zbirka može nas podsjetiti na autoričine ranije objavljivane naslove kao što su primjerice Djeca na daljinu, Kao da smo otac i kći i Smo majka i kći. Sami naslovi upućuju nas na odnose, obitelji, djetinjstvo i uloge unutar obitelji. Ti se odnosi i obiteljske veze mogu uvijek iznova propitivati, u nastojanju da ih se obuhvati i bolje razumije. A Julijana Matanović to uvijek čini krajnje pažljivo i suosjećajno, ispreplićući niti priče, na samo njoj svojstven način.

Sve priče u zbirci obiluju detaljima, samoćama, nikad izrečenim pitanjima i mnogim prešućivanjima. A upravo ono što je prešućeno često biva ključnim mjestom o koje se spotiču likovi nemoćni raspetljati životne čvorove koji ih sputavaju.

Kao što smo od autorice i navikli, ona nas vodi kroz tekst bogat nijansama, toplinom i ljudskošću, koja prožima njeno pripovjedačko tkanje. 

Baš kao što i junakinja jedne od priča, tkalja Manda, od različitih materijala kroji krpare, Julijana Matanović istkala je od različitih motiva nove priče, priče koje tkanju daju nove niti i novu boju. Tkanje o kojem piše možemo promatrati kao sinonim za pisanje, pripovijedanje, priču i samu književnost. Autorica tako uspoređuje krpare svoje junakinje, tkalje Mande s pričama. Jer što li drugo rade pisci? Uzimaju komadiće tuđih i komadiće vlastitog života, ‘kradu’ priče s ulice i iz pročitanih lektira i prema svemu se ponašaju tako kao što se Manda ponašala prema krpicama. Potom uzimaju pripovjedački instrumentarij, režu, sijeku, odlučuju o žanru i potom-kad pripreme završe-sjednu i stvaraju novi tekst. Djelo na nešto uvijek podsjeća, u njemu se netko uvijek može prepoznati.

Pred nama je nesumnjivo djelo koje će kao i prethodni autoričini naslovi, biti rado čitano. I koje nam, kao i mnogo puto do sada daje zaklon, jer znamo, dok smo među njenim rečenicama, sve će biti dobro.

Komentari




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *