Nedavno sam u užoj obitelji imala smrtni slučaj. Primali smo sućut uru vremena i bilo je poprilično ljudi. Izađemo iz crkve, kad tek nekolicina, možda dvadesetak ljudi koje je ostalo s nama da do kraja isprati člana naše obitelji. Nekoliko sam puta i ja sama pružila ruku i otišla, jer su me djeca čekala u autu ili sam morala na drugi sprovod ili nešto slično tome, ali mislim kako je barem u nas, u Gradu, to postalo sasvim uobičajeno. Meni osobno , sve to izgleda kao “bio sam, pružio ruku, obavio svoje i nastavio svojim putem”. Bez suosjećanja, poštovanja, ičega..

Više ne pamtimo ničije rođendane, jer “vidimo na Facebooku” kad se tko rodio. Umjesto jednog u najmanju ruku “Sretan rođendan”, gledam po zidovima se piše SR ili meni još strašnije HB..Kad netko umre piše se RIP ili PUMB, kao da se nema dovoljno vremena napisati jedno jednostavno Moja sućut ili Počivao u miru. Ako nemate vremena, što radite na društvenoj mreži? Nemate vremena da nekome izrazite sućut, napišete čak tri riječi? Čestitate rođenje, rođendan, imendan? Kakvo je ovo vrijeme došlo? Vrijeme u kojem se čak i neki službeni dopisi završavaju sa “LP”.

Ovo je instant vrijeme, vrijeme u kojem sve jako brzo prolazi i u kojem za ništa nemamo vremena. Ovo je vrijeme instant prijateljstava, brze hrane, petominutnih zvijezda..Zašto smo tako ubrzali život? Ionako kratko traje,…Usporimo malo, pogledajmo oko sebe, nazovimo nekoga tko nam je drag i recimo mu sretan ti rođendan. Iznenadite posjetom nekoga, pozovite na kafu, a u bursi ostavite mobitel. Ne vadite ga na stol kad pričate s ljudima, uživajte u razgovoru, knjizi, filmu, u životu.

Ovo vrijeme u kojem živimo nije dobro vrijeme. Stalno govorimo “hoću li čuti nešto dobro”, svi su ljudi bolesni, načeti, umiru, svakodnevno se događaju tragedije. Što biste učinili da znate koliko vam je vremena ostalo, biste li ga tako olako tratili? Biste li ljudima oko sebe prilazili s više poštovanja, biste li odvojili koji trenutak više? Nitko više ne uživa u trenucima koji prolaze. Nekad imam osjećaj kako ljudi otputuju negdje kako bi se slikali, jer da ne mogu objaviti fotografije na instagramu, Facebooku ili na nekoj trećoj društvenoj mreži, mislit će netko da nisu nigdje ni bili. Tako mora biti ovjekovječena svaka kafa s prijateljicom, pizza s društvom ili odlazak u kino. Počeli smo živjeti za druge, umjesto da evoluiramo, kao da idemo nase….

U instant društvu, instant ljudi. Od danas do sutra. U svemu. Tako živite ako ste čovjek “reda radi”, to su oni koji dolaze na sprovode tek tako da su bili, oni koji vam pišu HB, oni koji vam stave srce na video ili fotografiju, a uopće vas ne vole. I zato : ako je reda radi, nemoj….