Vazda sam bila kontradiktorna osoba. Volim jest, a želim biti mršava. Volim putovat, a muka mi je u autu. Volim čistu kuću, a mrzim kućanske poslove.

Sjećam se kako su prije u Gradu žene u ulici prostirale robu i šuškale kako je „onoj jednoj žuta roba“, nije bijela ko i njima. To je bilo od presudne važnosti. Na postelju nisi smio sjest, rekla bi moja baba: „Postelja nije za sjedanje nego za spavanje.“ Ne daj Bože da lincun nije bio zategnut i da nije išo u liviju. To je bilo ravno tsunamiju u Indiji.

Kad sam bila mala, vodili su me u nekih obiteljskih prijatelja đe si moro sjedat ko Gospa od cukara, nisi smio pomaknut kušin iako ti je smeto za leđima. Kad si sjeo, nisi se smio vrpoljit, da se ne bi pomaknula navlaka, inače bi svi u tebe gledali prijekornim pogledom. Prije ulaska u tu kuću dobila bi odma kapelatu da šutim, sjedim i ne mrdam. Ne sjećam se jesu li mi rekli da tiho i dišem, bez obzira na to što imam astmu.

Vodilo se računima o čistim kantunima, nikad nije bilo prašine, sa zahoda si mogo jest, jer si mogo finut na tapetu cijele ulice. Ta ljaga s imena teško se skidala.

Da te žene danas dođu u mene doma, ne bi me opralo more Jadransko. Roba me ubija, svuđe je ima, po stočićima, na sušilu, u mašini od robe, u sušilici, ormari prepuni (iako nemam što obuć). Konj za utijavanje čeznutljivo se sjeća i boljih dana, a ja kad ga vidim, poželim da se pretvori u pravog konja i odjašem u suton.

Bječve su vazda unjule. Nikad u paru. Nemam pojma što se s njima događa, to je misterija ravna onima Arthura Clarka. Kakav jeti, kakva neman iz Loch Nessa, to nikad nitko nije dokazao, ni vidio, ali bječve…One svakodnevno bježe i traga im nema. Nekako sumnjam na Bermudski trokut usred mog stana.

Kad danas žena radi i to u vremenu od 9 do 5, pa kuha objed za idući dan, pregledava domaće radove, progovori dvije s mužem i djecom, nema vremena i za te bedastoće. Nekako je bitno da ti djeca nose čistu robu, da nađeš isti par bječava, da jedu kuhano i da je zahod čist. Ostalo, manje više. Neka ne dolazi onaj kome smeta. Bolje je provest vrijeme s ljudima koje voliš, posjetit nova mjesta, pit kafu i gledat u plafon, čitat knjigu, drobit s prijateljima. Što god vas veseli, jer na kraju su samo trenuci oni koji se pamte.

Danas kaže moja baba: „ Nisam se trebala opterećivat tim stvarima, ali to shvatiš kad dođeš u neke godine.“

Nemojte čekat godine..da bi vam se dogodio život.