Lani su se lomila koplja oko murala u Mokošici, danas se lome oko ovog lapadskog. Ono oko čega se svi slažu jest kako je mural umjetničko djelo. Jednom dijelu izrazito smetaju bilo kakva podsjećanja na Domovinski rat, jer vjerojatno oni sami niti nitko njihov nije u njemu sudjelovao, drugima smeta lokacija, treći kažu kako će stranci pobjeći od straha glavom bez obzira, a četvrti su oduševljeni posvetom dubrovačkom dragovoljcu i fotoreporteru Pavu Urbanu.
Najjači argument ovih kojima se murali ne sviđaju jest kako ih uznemiravaju i kažu kako se ne smijemo osvrtati na prošlost, nego gledati ispred sebe. Nekidan sam pročitala komentar na tu temu, žene dubrovačkog stopostotnog invalida Domovinskog rata s kojim se potpuno slažem i lajkala bih ga sto puta da mogu: “Meni je stvarno zanimljivo kako neki ne mogu ni gledati fotografije ratnih stradanja, jer im je to stresno, ali u isto vrijeme smatraju da bi oni drugi, koji su osobno preživjeli ta stradanja i još mnogo gore stvari koje mi ne možemo ni zamisliti, trebali sve zaboraviti, prestati pričati o tome i konačno krenuti dalje.”
Bilo kako bilo, ovo je demokratska država, odnosno sebe takvom naziva, pa svatko ima pravo na mišljenje. Meni osobno se izrazito sviđa ovaj mural, nisam obadala da stranci unezvjereno trče Batalom vrišteći i čupajući sebi kosu od straha, a mislim da je zid lapadskog stadiona bio ružan i siv. Drago mi je da mogu reći mom sinu, vidiš, to je mural posvećen čovjeku čija su fotografije obišle svijet, zbog istine i pravde. Taj je čovjek rođak tvog tate, koji je položio život za tvoju budućnost.
Meni mural predstavlja upravo to, budućnost naše djece, na dane koji su obilježili naše živote. To su bili dani suza, žrtava, krvi i bezumlja, ali dani i ponosa i slave. Meni taj mural označava borbu mog muža, mog oca, mojih prijatelja, koji su iz tog rata otišli ne samo ranjenih tijela. Te fotografije kažu hvala vam, hvala na slobodi koju uživamo danas, hvala što rastemo u slobodnome Gradu. Kroz te slike kažemo hvala ne samo onima kojih više nema, nego i onih koji su bili zarobljeni, silovani, mučeni, onih koji su tih godina pokapali svoju djecu. Ostavio je taj rat ožiljke na našim dušama i brižno ih čuvamo. Da nas podsjete, da ne zaboravimo.
Neki su me nazvali nerelevantnom za temu, pa će ih možda iznenaditi činjenica da od 1991.živim s braniteljima te da sam 16 godina radila s njima. Oni koji prate moj rad, znaju kako o njima pišem i kako se borim za njihova prava na sve moguće načine, o kojima nemate ni pojma, ali to znaju moji najbliži prijatelji. Što se murala tiče, nisam relevantna, osim što znam što mi je oku lijepo.
Onima kojima ovo, po meni, umjetničko djelo smeta, smatraju kako bi se trebale naslikati ljubičice, duga i jednorog, neka zatraže dozvolu od gradske uprave i nađu neki drugi zid, pa ga oslikaju. Kako im to ipak, dosada nije palo na pamet, morat će gledati u zadivljujuće djelo Vlaha Bupića.
Do idućeg murala, adio vam
