Preminuo je Tonko Dedo, istinski domoljub, branitelj i zatočenik srpskog logora

6440

U svojoj 67. godini preminuo je istinski domoljub, dragovoljac i invalid Domovinskog rata, zatočenik koncentracijskog logora Bileća Antun Tonko Dedo.

Tonka Deda znali su mnogi, čuli su i za patnju koju je prošao 1991. godine. Zašto su danas mnogi branitelji bolesni ili nažalost više nisu s nama, odgovor leži upravo u tim godinama s početka devedesetih. Ovo je dio njegove priče iz knjige “Sjećanja dubrovačkih logoraša 1991.-1992.”

“Popeli su me na tenk i svezali na glavnu tenkovsku cijev, kružili su po Slanome i pokazivali me svojim jugovojnicima…. Jugovojnici su me onako svezana na tenku kundacima tako premlatili da sam od bolova pao u nesvijest. Kad su me skinuli s tenka odveli su me na Kovačev brijeg i svezana ubacili u transporter, gdje sam proveo noć od 4 na 5 listopada. Ujutro 5. listopada, mene i još petoricu naših policajaca sa Korčule koje su uhitili ispred Slanoga, nakon njihova povlačenja iz Trstenoga, zatvorili su u barake GP “Dubrovnik”. Tu su nas sve dobro prebili. Tukli su nas pendrecima, nogama i šakama. Ukrcali su nas u neki stari kamion bez cerade i odvezli, vezane i prebijene put Zavale. Uvijek kad bih uspio pogledat iz onog kamiona prema cesti, vidio bi mnogo vojske te dobrovoljce i četnike koji su sjedali ili ležali uz cestu. 

…Uz to nas je jedan stražar stalno tukao i govorio da sve ustaše treba odmah ubiti. Udaranje i provociranje tih vojnika nastavilo se cijelim putem do Bileće jer se u Trebinju nismo zaustavljali. Ispred Bileće, jedan oficir tzv JNA počeo nas je udarat drškom sjekire i od tih udaraca Damir Šulendić je zadobio prijelom više rebara. U Bileći su nas izbacili iz kamiona i odveli istražitelju.  Onda su nas strpali u neku samicu sa željeznim vratima, bez zahoda i vode. Ispred samice je stalno stajao naoružani stražar. Kad bismo išli do zahoda, ti su nam stražari uvijek na potiljku držali otkočen pištolj. Tu smo bili tri dana, a onda su nas prebacili u Sportsku dvoranu. Ležali smo na podu. Dali su nam po jednu deku i neke stare teniske bez vezica, vojničke gaće, četku za zube i jedno pismo u koje smo mogli napisat najviše dvadeset riječi.

Komandant logora u Bileći znao nam je govoriti da će prema nama postupati prema Ženevskoj konvenciji ali se toga nisu držali. Uskoro je u Sportskoj Dvorani bilo više od šezdeset logoraša. Noću su među nas logoraše upadali pijani vojnici i stražari te nas gazili nogama i tukli različitim predmetima, a mi nismo smjeli ni pisnuti, jer su unutra stajala tri naoružana vojnika s automatskim puškama na gotovs, te još jedan naoružani stražar ispred ulaznih vrata. U takvu raspoloženju nije se moglo ni pomisliti na organiziranje bijega iz zatvora.

Bilo je dana kad su nam stražari naređivali da trčimo po dvorani i lajemo kao psi. Kad bih nabrojio sve oblike i načine maltretiranja i iživljavanja logorskih stražara, trebalo bi dosta papira.”

Dedo se nakon izlaska iz logora priključio Hrvatskoj ratnoj mornarici.

“Zbog općeg zdravstvenog stanka izašao sam iz naše vojske i ubrzo doživio infarkt.Lijeva mi je ruka bila oduzeta, teško hodam i ne vidim na jedno oko….”

Počivao u miru Božjem, neka vam je laka hrvatska gruda kojoj ste dali- sve.

Redakcija portala Dubrovnik INsider izražava iskrenu sućut povodom smrti gospara Tonka Deda obitelji, suborcima i prijateljima.

 

Komentari




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *