Međunarodni Crveni križ pisao je predsjedniku Međunarodnog suda za zločine u Haagu Theodoru Meronu o „izuzetno teškim uvjetima u kojima srpski osuđenici Milan Martić, Dragomir Milošević i Milan Lukić u Estoniji izdržavaju kazne”.
Od Merona je zatraženo da odgovori na pitanja u vezi osnovnih ljudskih prava srpskih osuđenika i poduzimanja odgovarajućih mjera za poboljšanje uvjeta u kojima navedeni ratni zločinci izdržavaju kazne.
Ključni problem srpskim zatvorenicima jest jezik i neadekvatno liječenje a kao jedna od primjedbi navodi se kako je „Milanu Lukiću dan i noć bilo upaljeno svijetlo u ćeliji, što mu je potpuno poremetilo spavanje”…
Milan Martić je manje – više poznat svima, no tko je Milan Lukić koji se žali na „svijetlo koje mu remeti san”?
Živa lomača
U pregrštu stravičnih ratnih zločina koji su se tijekom rata događali u BiH, dogodila se i “Živa lomača” za koju malo tko zna.
U lipnju svake godine Višegrad obilježava godišnjicu tog zločina pri čemu je spaljeno 70 živih ljudi, civila, Bošnjaka. Najmlađa žrtva tog zločina imala je samo dva dana. Pravomoćnom presudom Haškog tribunala na doživotnu kaznu zatvora osuđen je Milan Lukić, organizator paravojne jedinice “Osvetnici“…
Povod ovog teksta je zločin čijoj godišnjici idemo ususret, ali i potreba da portretiramo čovjeka kojem „svijetlo remeti san”.
Jeziv zločin poznat kao “Živa lomača” preživjela je samo djevojka Zehra Turjačanin…
U predvečerje 27. lipnja 1992. godine pred njezinu kuću na Bikavcu u automobilu iz kojeg je treštala nacionalistička glazba dovezao se Milan Lukić sa skupinom vojnika. U kući su se nalazile još i njezina majka, dvije sestre i snaha sa svojom djecom te susjeda i njezina maloljetna kćerka. Lukić i njegovi ljudi su ih najprije izveli van, a potom, uz objašnjenje da su “organizirali konvoj za Bajnu baštu”, odveli u kuću Mehe Aljića.
Zapalio žive žene i djecu
“Na žalost, u toj kući je bilo mnogo djece”, rekla je Zehra i dodala da najmlađe od njih nije imalo ni godinu dana. Većinom su bile mlade žene s djecom, a pored njih je bilo i starijih muškaraca i žena. Srpski vojnici su izvana najprije kamenjem porazbijali prozore, a onda ubacili ručne bombe. Neko vrijeme su pucali po ljudima koji su se nalazili u kući, a potom su je zapalili.
“Ljudi su živi gorjeli, svi su jaukali, naprosto ne mogu opisati ono što sam tada čula”, ispričala je Zehra u Haagu.
Kada je plamen zahvatio i njezinu odjeću, s jednom od sestara uspjela se probiti do ulaznih vrata, ali su ona bila blokirana teškim, željeznim garažnim vratima. Ona sama se nekako uspjela provući kroz mali otvor na vratima, dok je sestra ostala u kući. Bježeći prema kućama na Mejdanu, vidjela je srpske vojnike kako leže na travi i piju.
Uprkos teškim opekotinama na licu i rukama, Zehra se nakon nekog vremena vratila na Bikavac i išla od kuće do kuće upozoravajući ljude na ono što im se može dogoditi, a u posljednjoj od njih je i ostala. Sutradan ujutro je otišla u zapovjedništvo srpske vojske i, očajna, tražila da je strijeljaju. Nitko joj nije pružio nikakvu pomoć, a nakon jedanaest dana jedan od srpskih vojnika ju je upozorio da bježi jer Milan Lukić zna gdje se nalazi i namjerava doći dokrajčiti je.
Zehra se, nakon tog upozorenja, s preostalim muslimanima iz Višegrada pješice uputila prema Međeđi. Izdržala je uprkos dijagnozama liječnika da je “na pragu smrti” i da se na nju ne isplati trošiti lijekove. Zbog opekotina i rana koje su se u međuvremenu inficirale u Međeđi je nije prepoznao ni muž njezine najbolje prijateljice koji ju je dobro poznavao.
“Još uvijek sam živa. Život je lijep i ja još uvijek želim živjeti punim životom”, rekla je Zehra Turjačanin koja je svoj iskaz na suđenju Milanu i Sredoju Lukiću dala na francuskom jeziku. U Francuskoj, gdje se već godinama liječi, pronašla je “svoju novu domovinu” u kojoj nastoji zaboraviti sve što joj se dogodilo na Bikavcu 1992. godine.