Priča o Zoranu

71

Prije par dana pisali smo o hrabroj ekipi s Kaboge, prve crte obrane Grada pod Srđem. Kada su krajem svibnja prešli rijeku i krenuli u protunapadne akcije, pokazali su svu svoju srčanost i želju potjerati neprijatelja daleko od našeg područja. U jednoj od tih akcija, na današnji dan, 31.svibnja 1992. zauvijek je prestalo kucati srce dvadesettrogodišnjeg Zorana Perkušića.

Zoran je bio dijete odraslo u domu tadašnjeg imena „Ivo Vukušić“. Rođen je u Prozoru, BiH, 13.listopada 1968. Skupa s još jednim mladićem iz doma, Marinom Dujmovićem, poznatijim kao Beli i Vlahom Pustićem priključio se 2.studenog 1991.ekipi koja se okupljala u Mokošici kako bi obranila dom.

„ Zorana sam upoznao tada u Mokošici, bio je mangup, nestašan, pozitivno lud. Čovjek koji bi danas da je živ bio otac, nono, stvorio sebi život. Oni su mu uzeli tu priliku.“, priča nam Vlaho Kmetović.

S Vlahom je Zoki, kako su ga zvali prijatelji došao na Kabogu sredinom studenog. Ekipa je tamo ostala do oslobođenja Rijeke dubrovačke.

„Kako je bio otkačen, nekoliko puta je ulijetao četnicima i u Čajkovićima, pa bježao. Kasnije je po kazni, trebao ići u neke izviđače, ali kad je čuo da mi idemo u akcije u zaleđe Dubrovnika, pridružio nam se ponovo i nažalost, poginuo.“, sjeća se Vlaho.

Tog nesretnog dana, Zoki i Darko Čupić su zarobili neprijatelja i vodili ga zapovjedniku, Igoru Žuveli. Dok su ga privodili, Perkušić je ubijen.

U kapelici na Boninovu, dok su ga pratili na vječni počinak, primali su sućut upravo oni, njegova braća po oružju.

Zoran Perkušić je sa 16.godina dobio kćer. Ekipa je stupila u kontakt sa curom i predala joj fotografije i odvela je na Zoranov grob.

Pokopan je u Aleji branitelja na groblju Boninovo u Dubrovniku. Odlikovan je posmrtno Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana te Spomenicom Domovinskog rata.

Počivaj u miru, legendo. Neka ti je laka hrvatska zemlja za koju si se borio.

Komentari




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *