Na našu redakciju stigao je jučer uznemiravajući mail, pa smo s našom čitateljicom stupili u kontakt. Inzistirala je na anonimnosti, što je potpuno shvatljivo, s obzirom na okolnosti o kojima je govorila. Želi izaći s pričom u javnost, upravo povodom Dana žena, kako bi upozorila na nešto što se u našem Gradu očito događa, a nitko ne želi o tome govoriti.

“Završila sam studij ekonomije u Dubrovniku i jednu godinu poslije pauzirala, putovala po Europi, a potom tražila posao u struci. Radila sam jedno pola godine u jednoj agenciji, jer je to tada bila najbolja opcija, a potom sam se udala i rodila curicu. Ponovo sam slala životopise na sve moguće mail adrese, gradske tvrtke i napokon mi se sreća nasmiješila. Bila sam jako sretna, vidjela sam mogućnost napredovanja, uspjela sam malenu upisati u vrtić i sve je nekako išlo prirodnim putem. Kako je moj suprug ima dobar posao, računali smo kako ćemo i s mojim primanjima lakše dignuti kredit za stan i riješiti i taj problem koji nam je visio nad glavom. Znate kako je u Dubrovniku teško naći stan, a da vas ne isele kad stigne sezona. Na poslu su kolege bile sasvim u redu, radila sam, ali sam primijetila kako me moj šef, inače svima poznat lokalni političar, gleda više kao ženu, nego kao službenicu. Mislila sam ispočetka kako to umišljam. Kad bi mi namignuo u prolazu ili kad bi se susreli u hodniku, nisam znala kako se ponašati. Nisam o tome nikome ni pričala. Jednom sam izlazila iz wc-a i on me pitao jesam li dobila neki mail i idem li na pauzu, pa smo kratko izmijenili par riječi. Kad sam se okrenula, uhvatio me za stražnjicu! Šokirala sam se, zacrvenila i izletjela iz wc-a kao oparena. Ušla sam u svoj ured i nisam se maknula sa stolice do kraja radnog vremena. Nakon tog događaja, s kojim se nisam znala nositi, izbjegavala sam ga koliko god sam mogla. Par dana nakon toga, poslao mi je poruku u kojoj je nesumnjivo pozivao da imam odnose s njim. Drug dan nakon poruke, nisam došla na posao, zvala sam da sam bolesna, jer nisam znala što ću učiniti, na koji ću način reagirati kad se ponovo sretnemo. Bilo mi je silno neugodno. Nakon bolovanja, dala sam otkaz. Može vam se činiti glupo, ali nisam se znala nositi s tom situacijom. Sada, kad razmišljam o tome, mislim da sam ga trebala prijaviti, drugačije reagirati, ali me je bilo strah i sram, da ne ostanem obilježena u ovom društvu. Ipak se radi o nekome tko dava izjave za medije, tko je javna ličnost, a ja sam jedna anonimna žena, koju bi nazivali pogrdnim imenima i vjerojatno govorili kako sam to sama tražila.“

Ovo sigurno nije ravnopravnost spolova, kada naši lokalni političari, direktori, šefovi smatraju da se prema ženama mogu ponašati kao prema seksualnim objektima.