Što kad vam u Dubrovniku ljubimac ode “iza duge”?

1780

Životinje su, mnogima od nas članovi obitelji. Kad životinja ode iza duge, strašno nam je teško, nedostaje nam, moramo se naviknuti na daljnji život bez njih. Ljudi se nikako se mogu naviknuti na njihov kraći životni vijek. Ono što čovjeka tješi jest da je životinji pružio dom i svu moguću ljubav koju je mogao dati. Oni su najbolji čovjekovi prijatelji, a što se događa onda kada ih više nema? Gdje ih pokopati?

Jedino groblje kućnih ljubimaca u Hrvatskoj, postojalo je u Lukovićima na Kozali. Riječani su dakle i prije više od stotinu godina pokapali svoje životinje. Ne zna se tko je osnovao riječko groblje kućnih ljubimaca, ali se pretpostavlja da je izgrađeno 1903. Na tom groblju pokapani su i konji, psi, mačke, ptice i zečevi. U nekim grobovima se nalazi i po nekoliko ljubimaca, a nisu ih pokapali samo Riječani već i svi oni koji nisu znali kuda sa tijelom svoje životinje.

Nekada, prije Zakona o veterinarstvu, mogli ste ih pokopati, negdje..U nekom vrtu, na nekom brdu. Zakon više ne dopušta pokapanje životinja u zemlju, nego spaljivanje u krematoriju za kućne ljubimce. U Samoboru je otvoren prvi takav krematorij, pa svoju mačku, zamorca, hrčka ili psa možete kremirati grupno ili individualno. U slučaju grupnog kremiranja, kada se životinja kremira s još nekoliko njih, ne možete preuzeti pepeo, a ukoliko ih individualno date kremirati, možete dobiti pepeo u urni.

Što kada se smrt vašeg ljubimca dogodi u Dubrovniku? Ljudi kažu kako negdje na brdu Srđ postoji jedna rupa u koju su nekada bacali tijela životinja. Oni koji su to prošli jednom, kažu kako to nikada više ne bi ponovili. Poznato mi je i nekoliko odvoženja i pokapanje životinja i prema Konavlima, Osojniku, Župi dubrovačkoj, pa i bacanje u otvoreno more. Danas je priča drugačija, a procedura je slijedeća: vlasnik ili veterinar ( u slučaju uspavljivanja životinje) zove veterinara Branka Širokog, koji ima licencu Ministarstva poljoprivrede za zbrinjavanje životinjskog tijela. Životinje se tada stavljaju u hladnjaču, a nakon toga ih tvrtka zadužena za prijevoz odvozi u Zagreb na kremiranje.

Istražili smo koliko vas, osim tuge i boli, košta ovaj proces: cijena individualnog kremiranja je malih ljubimaca, dakle mačke, psa do 10 kilograma ili kunića 790 kuna, a većih pasa, od 21 do 30 kilograma 1230 kuna. Za one još veće, od 31-45 kilograma cijena je 1490 kuna. Kod grupnog kremiranja cijene su naravno, niže. U slučajevima individualiziranog kremiranja, urna s pepelom je uključena u navedeni iznos. Pronašli smo na stranicama samoborskog krematorija kako 15 kuna od svakog individualnog kremiranja doniraju Hrvatskoj udruzi za školovanje pasa vodiča i mobilitet.

Da rezimiramo: kad vaša životinja ugine, morate je ostaviti u veterinarskoj stanici i veterinari vam ne smiju dati tijelo da ga sami pokopate, čak iako imate svoju zemlju ili dvorište. Ista stvar je u slučaju da se smrt dogodi kod vas doma. Pravo na njegovo tijelo nemate i uz to morate platiti svotu koju smo gore naveli. BIlo bi lijepo, kažu mnogi skrbnici divnih malih stvorenja, kada bi u Hrvatskoj svaki veći grad imao krematorij za životinje i malo groblje za kućne ljubimce gdje bi se te urne mogle pokopati, kako bi mogli posjećivati njihova grobna mjesta. Možda, u Hrvatskoj, ali u nekom drugom stoljeću…..

 

 




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *