Prije nekoliko dana jedna se dubrovačka mama obratila našoj redakciji zbog kako je navela vršnjačkog nasilja prema njezinom sinu u jednoj dubrovačkoj osnovnoj školi. Mama je htjela imenom i prezimenom u javnost, međutim zbog identiteta njezinog sina, a i druge djece, podaci će ostati anonimni.

-Mog sina već neko vrijeme maltretiraju tri druga dječaka iz razreda. Tražila sam prebačaj u drugi razred, međutim to mi je odbijeno, uvodno kaže ova Dubrovkinja.
-Škola je obaviještena o svemu, a moje je mišljenje kako nisu postupili prema propisanom protokolu u slučaju nasilja. Sve je počelo na školskim rođendanima, o čemu sam obavijestila učiteljicu koja je održala nekoliko predavanja djeci o pravilnom ponašanju.
Ova majka kaže je sve počelo u rujnu ove godine, kako je nakon završene nastave jedan od tri dječaka udario njezinog sina, pa su ga potom dječaci pratili i gađali štapom te hodali za njim kako bi ga zastrašili. Potom je njezin sin jednog od njih udario nogom.
-Moje je dijete došlo k meni na posao, dječaci su stajali neko vrijeme ispred mog radnog mjesta i čekali ga da izađe. Odmah sam zvala učiteljicu, nije mi se javila, a potom sam poslala i poruku. Dobila sam odgovor da su sva djeca sutra pozvana u stručnu službu. Dan kasnije moj sin ponovo dolazi iz škole plačući. Učiteljica je raspravljala o događaju pred cijelim razredom, tražila je krivca. Prema njegovoj priči, svi su vikali, poklopio je rukama uši, ali učiteljica je zahtijevala da odmah vrati ruke na klupu. Kazao je kako je ona stala na stranu trojice dječaka. Preko velikog odmora jedan od dječaka ga je gurnuo tako jako pa je moj sin otrčao do učiteljice koja je za to vrijeme bila u razredu.

Nakon svih tih događaja, mama se obratila ravnateljici škole mailom te tražila sastanak sa stručnom službom.
-Par dana kasnije sin stiže doma s vjeronauka u crkvi, vrišti i plače jer ga je opet jedan od trojice dječaka udarao nogom u crkvi, na što je moj sin uzvratio. Otišla sam na policiju po savjet kako zaštititi dijete i kako se ponašati u ovoj situaciji, jer više nisam znala što raditi. Otišla sam i na sastanak sa učiteljicom, pedagogicom i ravnateljicom. Tražila sam hitno izmještanje svoj sina iz jednog u drugi razred. Rečeno mi je kako to nije pametno jer u drugom razredu ima problematične djece, ali ako se nasilje ponovi, da će mog sina premjestiti.

Mama dalje navodi kako joj dijete nije odlazilo nekoliko dana u školu zbog psihosomatskih problema, povraćao je od stresa. Odvela ga je kod psihologa u OB Dubrovnik.
Krajem listopada učenici tog razreda glume u predstavi u teatru.
-Netom prije početka predstave jedan od tri dječaka, izrevoltiran riječima koje mu je moj sin uputio hvata ga za majicu, baca na pod i udara šakom u nos. Nakon predstave, sin mi je ispričao što se dogodilo, zvala sam učiteljicu koja nije bila tu. Odvela sam dijete na policiju, policija nas je odvela na Hitan prijem OB Dubrovnik, gdje je dijete pregledano. Ravnateljica i učiteljica su mi na svakom razgovoru kazale kako je moj sin isti kao i druga trojica dječaka jer vraća udarce. Napominjem kako moj sin nikada nikoga od njih nije prvi udario. Rugali su mu se kako su mu žuti zubi jer ih ne pere, kako su mu uši prljave..Nikad nije udarcima reagirao na uvrede. Ravnateljica mi je na sve to kazala kako su to samo “dječja posla”, kako su roditelji drugih dječaka također pozvani na razgovor te da činim što moram, što go to značilo.
Ponovo sam tražila da mi dijete premjeste u drugi razred, a na tom sastanku je nazočila i socijalna psihologica. Isti dan sam bila i na sastanku u Centru za socijalnu skrb, gdje sam tražila pomoć za svoje dijete.

Početkom studenog, ova je majka pozvana u Centar za socijalnu skrb na razgovor.
-Škola me prijavila Centru, a prijavu su napisali roditelji trojice dječaka koji psihički i fizički maltretiraju moje dijete. U prijavi stoji kako zanemarujem svog sina. Nakon svega toga i učiteljica se okreće protiv mog sina i mene. Na dva iduća moja odlaska na informacije u školu ne dobijam ocjene na uvid. Treći put odlazim na informacije i tražim da informacijama prisustvuje i psihologica. Učiteljici sam rekla kako sam na Centru dobila uvid za što sam pozvana, kako je kazala da moj sin udara djecu i govori ružne riječi te postavljam pitanje kako me nikada nije obavijestila o takvim postupcima mog sina i zašto nikad nije radi takvog ponašanja poslan u stručnu službu? Rekla sam joj da se vidimo u 17 sati na roditeljskom sastanku. Tog dana u 15.30 policijski djelatnici dolaze na moja vrata, jer je učiteljica prijavila prijetnju “da se vidimo u 17 sati”. Ni meni ni policiji nije jasno kako je to shvaćeno kao prijetnja.

Dobila je odgovor od škole o odbijanju zahtjeva za izmještanjem djeteta u drugi razred, kako navodi, bez objašnjenja za takvu odluku. Par dana kasnije otišla je na sastanak s ravnateljicom i djelatnicima stručne službe.
-Na tom sastanku mi je objašnjeno kako je učiteljica pretjerala kad me prijavila za prijetnju jer elemenata nije bilo, pa su mi objasnili i zašto ne mogu izmjestiti mog sina iz razreda. Tražila sam pisan trag o tome i da mi kažu gdje se mogu i kome žaliti na tu odluku.

-Prosinac počinje tako da pratim sina u školu, učiteljica me poziva u razred i vidno me uzrujana pita “Koji je vaš cilj u svemu ovome?”. Objašnjavam da želim da mi se sina premjesti, a ona na to kaže: “Evo od sutra ide u drugi razred.” Tražim potvrdu mailom, nikad ga nisam dobila. Moj sin i tog dana dolazi uplakan jer se drugi dječak na njega derao u svlačionici,odlazim s djetetom u školu i tražim odmah pomoć psihologa jer se dijete ne može smiriti. Ravnateljica zove policiju da obavi razgovor sa mnom, a policajci mi kažu da slobodno ostanem u školi jer ne radim ništa što bilo koga ugrožava. Ravnateljica mi šalje poruku da se ubuduće najavim mailom ako mi nešto treba i kako me bez najave neće primiti. Dijete odvodim u Centar za socijalnu skrb i tamo predivna psihologica razgovara s mojim sinom i pruža mu pomoć.
Napominjem kako je školska psihologica iznijela mišljenje kako moj sin razlikuje prihvatljiva i neprihvatljiva ponašanja, želi problem riješiti udarcem, ali svjesnost o posljedicama ga sprečava u takvom ponašanju. Obećala mi je kako će razgovarati s ravnateljicom i pokušati ga prebaciti u drugi razred. Želim naglasiti kako ne opravdavam uzvraćanje udaraca, ali kad škola ne reagira, što nam je raditi? Moje je dijete bespomoćno, ne želim eskalaciju sukoba i ne bih htjela nanijeti štetu ni svom djetetu ni tuđoj djeci. Moj sin i ja imamo otvoren i blizak odnos, prepričava mi svaki događaj, redovito provjeravam njegovo obrazovanje i brinem se o njegovom mentalnom zdravlju. Ovim putem ne napadam nikoga, nije mi cilj da se sankcionira bilo tko ni od prosvjetnih djelatnika, samo tražim premještanje mog sina iz jednog razreda u drugi.

Roditelji trojice dječaka, čiji su podaci poznati redakciji, ispričali su nam drugu stranu ove priče:

-Naša djeca već duže vremena imaju problem s tim dječakom. On je taj koji ih poziva na tučnjavu i vrijeđa ih. Kad ne odgovore na izazivanje, onda ih udara šakom pa nogom. Pokušali smo ispočetka sve mirno riješiti, ali jednostavno nije išlo…Taj dječak izgovara uvrede, uvrijeđeno dijete mu zatvara usta rukom, a majka na sve to ima histeričan napad. Smiruje se kad dođe policija, pa onda ona prijavljuje nas i djecu toj istoj policiji. Pozivani smo u stručnu službu, u centar. Našu se djecu konstantno poziva i moraju davati izjave. Taj dječak uvijek izaziva sukobe, pa od sebe pravi žrtvu, a majka mu cijelo to ponašanje validira.

-Ona dolazi ispred škole, u školu, naša djeca je se boje. Jednom je stigla na roditeljski sastanak u pratnji osobe koja nije roditelj nikome iz razreda, a ni njezinom sinu. Nitko ne zna o kome je riječ i što je ta osoba radila u razredu i u školi. Mi smo u strahu kako će ona reagirati prema našoj djeci ukoliko ih sretne same na putu. Učiteljica je jedna divna osoba i ta je žena uradila sve prema propisima. Više ne znamo kome da se obratimo, kontaktirali smo i dječju pravobraniteljicu. Sve ovo podsjeća na onaj slučaj u Zagrebu, gdje ćemo morati biti prisiljeni povući djecu iz škole dok se situacija ne riješi, dodaju.

Roditelji također navode kako sada svakog dana moraju pratiti djecu iz škole i nazad jer nikada ne znaju što će se sljedeće dogoditi.
-Isto tako, nejasno nam je kako ta žena ima fotografije iz spisa predmeta koji se vodi na Centru, odakle joj imena određenih svjedoka. Podnijeli smo prigovor na rad područnog ureda Zavoda za socijalni rad i tražili objašnjenje o dozvoljenom fotografiranju.
-Nije nam jasno kako je institucije u ovom svemu ne mogu zaustaviti. Ne želimo da se naša djeca etiketiraju kao nasilnici i zlostavljači, netko ovome mora stati na kraj.

I jedna i druga strana , kako vidimo -razočarana je institucijama.

Upite smo poslali i dubrovačkoj osnovnoj školi, koja nam nije odgovorila na upit, ali evo odgovora PU Dubrovačko-neretvanske:
U odnosu na dostavljeni upit obavještavamo Vas kako su policijski službenici nadležne policijske postaje od rujna ove godine do danas, povodom obavijesti zaprimljenih od građana, djelatnika škole i Hrvatskog zavoda za socijalnu skrb, Podružnica Dubrovnik postupali po više prijava, među kojima i po saznanjima o nasilju među djecom i mladima.

Policijski službenici su sukladno Protokolu o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima proveli žurno kriminalističko istraživanje, te su o svim saznanjima i poduzetim mjerama obavijestili nadležno Državno odvjetništvo za mladež, kao i Hrvatski zavod za socijalnu skrb, Podružnica Dubrovnik.

Policija o svim kaznenim djelima i prekršajima iz domene Zakona o sudovima za mladež i dr. zakona u kojima su djeca bilo počinitelji bilo oštećene osobe ne izvješćuje javnost isključivo radi zaštite njihovih prava poradi čega nismo u mogućnosti iznositi detaljnije informacije.