Slavimo Dan državnosti. U spomen na 25.lipnja 1991.kada je Hrvatski sabor donio povijesnu odluku o pokretanju postupka razdruživanja od ostalih republika tadašnje SFRJ.

Hrvati su sretni zbog produženog vikenda, naravno, oni koji ne moraju raditi državnim blagdanom. I tu otprilike priča prestaje. Kad prođete hrvatskim gradovima, nema nekog veselja, a ni zastava na svakom koraku. Mnogi su je zaboravili izvjesiti, jer ne drže do ovoga dana, a ni do države.

Slavimo državotvornost. Kakve države? Za ovakvu državu nije ginula hrvatska mladost. Za ovakvu državu nisu krvlju okupani Vukovar, Nadin, Škabrnja, Dubrovnik… Danas opet prosipaju floskule o domoljublju,dok se kopa po kontejnerima . Prosipaju priče o budućnosti, a ne mare za hrvatsku djecu.

Ovo je država koja je namjerno omogućila velik postotak lažnih invalida kako bi marginalizirala one istinske. Jer ne trebaju nam heroji, pored njih u saboru. Velika većina njih u tim saborskim klupama voljela bi da smo danas u bivšoj državi. Jedino što im ne smeta je hrvatska kuna.

Kad narod krene malo žešće udarati po tipkovnici, onda oni puste priču o partizanima i ustašama. Čula sam ovih dana jednu rečenicu, koju je izrekao jedan stanovnik Bosne i Hercegovine, ali je isto kao i kod nas: “Oni žele da narod živi u prošlosti, dok su oni debelo u 2018.”

Trebamo slaviti kraj lošeg braka s Jugoslavijom, trebamo slaviti to što možemo reći da smo Hrvati, a da nas nitko ne pošalje na Goli otok. Trebamo slaviti Hrvatsku, pod čijim su stijegom pali mnogi naši sinovi. Ali, za sve to zaslužni su isključivo naši branitelji i narod koji je ostao na svom ognjištu. Svi oni koji su nam tada i sada krojili sudbinu, oni ne trebaju slaviti, oni domovine nemaju. Njihove su svetinje samo interes, novac i moć.

Dok ste vi stvarali Hrvatsku,  oni su stvarali imetak.