Piše: dr. sc. Ivica Granić
Rezultati netom završenog prvog kruga predsjedničkih izbora mogu se usporediti s legendarnom avanturom Dubrovčanina koji se netom nakon svršetka drugog svjetskog rata iz socijalističkog raja barkom otisnuo prema Italiji. Plovio je, i plovio, i plovio, pa dospio ponovo u Dubrovnik. Napravio je puni krug, a sudbina ga je vratila tamo od kuda je i krenuo.
Izbori i nisu mogli završiti nikako drugačije. Kako bi pojednostavili, usporedit ćemo ih s velikim i opasnim požarom. Premijer Plenković, skupa sa mentorima-savjetnicima, nije riječ o službenim savjetnicima, nego o nelegalnim izvršiteljima njegovih državnih politika, potpaljivali su opasnu vatru godinama. Sve je počelo najprije eliminacijom proameričke predsjednice Grabar Kitarović, predstavili su tu vatricu požarom, a o požaru nije bilo govora. Nakon nje u igri je Zoran Milanović, vatra se u javnoj projekciji jako razbuktavala, baš svi Plenkovićevi medijski nadzemni i podzemni resursi za stalno dežuranje bili su angažirani. Ali, bez stvarne volje da požar bude i ugašen.
Slikovito rečeno, gašenje je piromanima bilo neprihvatljivo. Prijetnja požarom zapravo ih je održavala živima, jer požar je trebao biti tek virtualan, hinjen, i putem njega u stanju paralize trebalo je držati sve potencijale, i kreativne snage u zemlji, periodično pojačavan ili slabljen umjetnim virtualnim bitkama, koje su se, na koncu, prenosile i u Sabor, i u sve javne institucije. Ali, to je najvažnije, takav požar nije mogao dugo trajati bez da zahvati i realan život, odnosno stvarne procesa u zemlji. Moralo je nešto stvarno gorjeti, pa čak i za održavanje virtualne vatre. Slikovito rečeno, požar je bivao sve opasniji, a vatrogasci su bili lažni, tek figure, tako da se vatra otela kontroli. A plamenovi nasrnuli na piromana.
Taj piroman zove se Andrej Plenković, a požar je zahvatio HDZ, i njegove koalicijske partnere. I to s razornim posljedicama. No, čiji je to požar, odnosno tko je, poput onog Dubrovčanina s početka priče, učinio puni krug, vratio se i zatvorio priču? Bez sumnje, Plenkovićev je to krug. On je taj putnik za Italiju, koji se neslavno vratio, i misleći da je preko, vičući Viva Italija, vratio se u Gruž. Unutar krug, u kojem orbitrira, Hrvatska se zapravo nalazi u samom središtu požara. Ali, koji još baš jako ne peče. Ali, hoće. Ona se iz točno predviđene putanje začaranog kruga s ovakvim politikama ne može izvući, troši se i u svemu bitnome zaostaje, i propada.
Nije li najbolja ilustracija svega spomenutoga sinoćnja izjava predsjednika HDZ-a kako ‘nitko iz vodstva HDZ-a nije htio biti predsjednički kandidat’. Pa je pridodao kako ‘nitko iz vodstva HDZ-a nije silno želio biti predsjednički kandidat’. Te riječi, po tko zna koji put, ponižavaju baš svakoga člana vodstva, ali i svo članstvo HDZ-a koje godinama sve snažnije stišće nos od sve većeg smrada, ali zbog umjetno projiciranih suprotnosti s ljevice, i u velikoj mjeri lažnih suparnika, pa i neprijatelja, daju potporu takvom čovjeku, svjesno se zavaravajući i gazeći u propast, lažući si da će sve jednoga dana biti bolje. To ‘bolje’ se zalijeva sitnim dobitcima, državnim darovima, podjelama novca i zakrpama, u biti zahvatima u budućnost, i uzimanjem od generacija koje će tek doći, kako bi se moglo nastaviti hraniti iluziju i održavati živim razorni poredak i tinjajuću iluziju da će štetočine jednoga dana postati čudotvorci i dobrice. Rijetki, vrlo, vrlo rijetki ljudi upozoravaju na tu podmuklu matricu, i na račune koji će nužno stići na naplatu, a nitko ne zna koliki su. Samo se iz niza tu i tamo u javnost dospjelih detalja realno da naslutiti kako su stravični, i bez ikakvog pretjerivanja – sve fatalniji. Da bi ovaj poredak živio jedan dan danas, mora trošiti barem deset dana budućim generacijama. To je taj krug, ta vožnja barkom, koji nema dobrog i razumnog odredišta, pa se mora vratiti na polazište, s ispražnjenim rezervoarima goriva, a na polazištu, svakom novom plovidbom, goriva sve više nedostaje. Doznajemo kako je sinoć Plenković optužio vodstvo, koje je apsolutno sam okupio, i selektirao ga po modelu koji je sam promovirao, da njegovim najbližim suradnicima njegovo povjerenje, dakle, mora biti najvažnija stvar u njihovim životima. Čime posve otvoreno javno pokazuje kakvim se bezvrijednim ljudima okružio, pokazuje kakvi su mu kadrovski kriteriji i konačno, poručuje javnosti da su ti ljudi tu samo da bi on imao na koga svaliti odgovornost za svoje odluke. To je taj upravljački model trošenja ljudi, kao svojevrsnog goriva kojim se održava plovidba Plenkovićeve barke. No, on je zaboravio, ako je ikada zbog odgoja i razvoja i znao, da je mudro imati prsluk na napuhavanje ukoliko se otisneš na pučinu odakle nogama ne možeš dohvatiti dno. Taj prsluk ne mogu biti pojasi olova, koje je ustoličavao kao svoje kadrovsko osiguranje. Jer, olovo je olovo.
Jasno je svakom, baš svakome tko bar površno obraća pozornost na političke događaje u zemlji, da je Plenković isključivo i posve autonomno donio odluku o kandidaturi Dragana Primorca, te da baš nitko u vodstvu o tome nije imao šanse odlučivati, izuzev slaganjem pod prijetnjom eliminacije. No, vratimo se na ‘silno željenje’ predsjedničke nominacije, zašto bi konačno trebalo ‘silno željeti’ biti kandidat za bilo koju funkciju, i zar su te funkcije najviši cilj u životima ljudi da bi ih se ‘silno željelo’, pored svih ostalih ljudskih želja i ciljeva?
Politika nije samo pitanje silnog željenja, to je i pitanje obveze i odgovornosti. Kako je moguće da u jednom trenutku Plenković javno iskazuje afektivnu zaljubljenost u Ninu Obuljen Koržinek, ona na izbornom Saboru HDZ-a dobije najveću ‘potporu’ izaslanika za članicu Predsjedništva, slijede ju Erlić i Radić s gotovo jednakom potporom ‘stranke’, a istodobno sinoć govoriti da nije bilo kandidata iz vodstva!? Zar ne bi onda bilo normalno, ako je Obuljen Koržinekom toliko pametna, mudra i sposobna, da takvu osobu ponudi naciji kao rješenje problema, a ne sebično ju čuvati samo za sebe? Osim toga, pored ostalih, po Plenkoviću tako dokazanih vrhunskih ljudi kao što su Nina Obuljen Koržinek, zatim Branko Bačić, Kruno Katičić, Frka Petešić, Oleg Butković, nesretni Tomo Medved, Šime Erlić ili mlađahni Radić iz Osijeka, sve do legendarnih biznismena Frane Barbarića, Sopte iz Jadrolinije, niza savjetnika koji drže Plenkovićeve šape nad svim u zemlji, pa do epski uspješnog sistemskog Pave Vujnovca s golemim svjetskim, posebno američkim ugledom, zar je bio problem istaknuti nekoga od tih giganata u sraz s ‘mrskom štetočinom’ Milanovićem, i eliminirati opasnost za državu i naciju? Kakav je to odnos prema državi ako se ne koriste najjači aduti, i ako stvarno Milanović toliko prijeti državi i narodu? Zar nije bilo odgovorno suprotstaviti mu nekoga takvih kalibara, da ga sravni sa zemljom u prvom krugu, kao što je on upravo sravnio Plenkovića? Svatko odgovoran bi s najjačim ljudima išao na najveću opasnost.
Jedini je problem u tome da ako je ta opasnost sastavni dio njegove politike, zajedničkih igra, epohalne prevare i naravno, ako su ti izabranici i ljudi od najvišeg Plenkovićevog povjerenja sudionici te epske prevare u rasponu od onih kojima Plenković služi, njima i njihovim gazdama, preko onih koji su ga formirali i formatirali, preko partnera, do običnih potrošnih dijelova na toj ‘barci’ u suludoj misiji plovidbe. Upravo se o tom problemu radi, i to je ta realnost. U toj realnosti, ispod sve prozirnije iluzije, Dragan Primorac je iz samo njemu poznatih razloga trebao savršeno poslužiti, nakon što je književnik Miro Gavran odbio takvu ulogu, svjestan baš svega o čemu ovdje pišemo.
Plenković je sve učinio da zapali vatru, ogrije se, nastavi održavati javni plamen, ali precijenio je svoje mediokritete, i teško podcijenio realnost, i mogućnost da mu vatra dohvati ruke. Nije bilo teško podcijeniti tu mogućnost, jer je toliko vatri zapalio tijekom zadnjih godina, a uvijek bi izgorjeli ljudi iz njegove blizine, i tako bi se igre nastavljale. Ovaj put ga je vatra bome dohvatila. Zato i jesu tako jadne i gubitničke poruke da ‘nitko nije silno želio biti kandidat’, čime je i samoga Dragana Primorca, čovjeka koji nema nikakvog političkog talenta, javno predstavio kao tipa koji se doslovno sam uvalio u tu priču. I prikriveno ga nastojao prokazati kao egzibicionista, u ravni nekoga od svojih bezbrojnih ‘Beroša’, koje je ciljano dovodio da odrade neku etapu, uvale se bezrezervno vjerujući šefu, a onda, ili budu, ako su lukavi i prikupe dovoljno kompromitirajućih činjenica o Plenkovićevom upravljanju, zbrinuti kao Martina Dalić ili bivši ministar Ćorić, ili odbačeni i prezreni, s kaznenim sapunicama kao Žalac i Beroš. Sinoćnji rezultat, kojim je ipak kupljena mogućnost za smišljanje novih iluzija bar za 15 dana, samo odgađa neminovnost, i kao ništa do sada svodi baš sve odnose i perspektive u zemlji na čistac. Iako predsjednički izbori idu u drugi krug, rezultat je posve siguran.
I to je prilika Hrvatskoj
Hrvatska je zatočena zemlja, njome upravljaju ljudi i sile koje razaraju državnost, praktički sve što se nudilo kao stvarnost je teška obmana, i nakon ovoga čemu svjedočimo nema više ni trunke prostora za sljepoću, tupost, defanzivnost, za urnebesno navijanje i raskalašeno divljanje. Toliko je Plenković navikao na život uz vatru Milanovića, toliko se puta oživljavao i spašavao tom vatrom, pogotovo na zadnjim parlamentarnim izborima koje mu je darovao upravo Milanović izvrsno odigranim igrokazom o ‘kandidaturi za premijera’, da je prilično potkapacitiran za realno snalaženje u složenim društvenim okolnostima, upao u lomaču.
Novi parlamentarni izbori
Čini se kako je sada krug zatvoren. Samo bi budale sad uskakale u plamen da izgore s Plenkovićem, ili da ga pokušaju spasiti kad su im teške opekline uz njega sigurna perspektiva. No, ni budalaštinu i sklonost budalaštini ne treba podcjenjivati. Ovi predsjednički izbori su doveli Hrvatsku pred nužne izvanredne parlamentarne izbore, jer je jasno kao dan da zemlja ne može više izdržati paralizu, kojoj smo bili izloženi pet proteklih godina. Milanović, ne znam što da napravi, ne može biti alibi ili pokriće Plenkovićevim političkim svinjarijama. Vika i dreka na Milanovića da krši Ustav i da je štetočina ne može više ni trenutka prikriti činjenicu da ustavni poredak u daleko većoj mjeri slama Plenković, jer ima neusporedivo veće ovlasti u zaštiti i razvoju toga poretka. Može li se očekivati da sad najednom Milanović i Plenković započnu surađivati i otklanjati paralize, koje su proizvodili pet prethodnih godina?
Mogu ta dvojica svašta. No, u tom slučaju javno bi demonstrirali da su baš sve tijekom godina lagali, da namjerno nisu htjeli raditi svoj posao, da su svjesno urušavali državu, što ne podrazumijeva samo apstraktnu političku, nego i tešku kaznenu odgovornost. Ako nastave praksu iz prethodnog mandata, nastavljaju rušiti državu.
Izlaza drugoga tu nema. Zato je apsolutno jedino rješenje zapravo politička eliminacija toga razornog partnerstva, pri čemu je očito da i hrvatski narod, ali i članstvo i birači HDZ-a, znaju da je Plenković neusporedivo veća i opasnija štetočina od Milanovića, ponajprije zato jer Plenković upravlja zemljom devet godina doslovno kako hoće, s golemim ovlastima, pri čemu se, nakon eliminacije Kolinde Grabar Kitarović, što nije išlo bez Plenkovićevih prstiju, Milanović svjesno pojavio kao državni klaun i gromobran takvim politikama. Hrvatska je pred odlukom, ili nastaviti tonuti do propasti, koju se neće moći zaustaviti ili spriječiti nakon još četiri godine rušenja, ili pred rušenjem toga sumanutoga kruga. Predsjednički izbori će cementirati Milanovića, što je manja šteta, a u ciničnom, ali pravednom razvoju stvari, nameću eliminaciju druge, one opasnije pozicije. Plenkovića. Zato je potencijalno vrlo koristan trijumf Milanovića, jer vraća požar tamo odakle je i počeo, u HDZ. Gašenje je zadaća ljudi u HDZ-u, koji bi s ‘izdajnikom’ Penavom morali zaustaviti ovo ludilo, izazvati krizu Vlade, raspustiti hrvatski Sabor, i ići bez Plenkovića i gomile njegovih favorita na nove parlamentarne izbore. Odavno gotovo da uz Plenkovića i po horizontali, i po vertikali nema nevinih, sad je nemoguće ostati uz njega i biti vjerodostojan hrvatski političar.
Netko će slijedom logike reći ‘pa zar da nam na vlast dođu Benčić, Kekin, Hajdaš Dončić’?
Ali, na vlasti su! Nitko od njih nije ni u razini ljevičarskih šegrta Plenkoviću, i njegovom timu, kojim upravlja Hrvatskom. Ni u jednoj varijanti, čak i kad bi formalna ljevica pobijedila na takvim izborima, ne bi ni blizu bila ultraljevičarska, anacionalna, manipulativna i antidržavna kao ovakvi ‘demokršćani’. Svaki dobar početak polazi od realnosti.