KOLUMNA ANE ALAMAT: Pravnica ‘navučena’ na trčanje

221

Odmah i prvo da se pohvalim uspjesima mlade nećakinje u mene muža, Antonete Alamat Kusijanović koja je na SARAJEVO FF osvojila ‘the heart of Sarajevo’ za kratki film ‘Into The  Blue’. Inspirirana i s puno truda je uspjela. Naravno Eta čestitam još jednom od srca, jer nisam nikad ni sumnjala.

Kako u poslu, tako i u sportu puno truda i volje daje rezultate, bilo za cilj samo pet kilometara, deset kilometara ili već polumaraton, zavisi što koga veseli, a možda samo početi raditi na svom zdravlju, tijelu i dugovječnosti. Nitko nije rekao da je lako, NIKADA!

Ne možeš samo reći ljudima, ajde dođite zdravo je, super ćete izgledati, kad otrčiš sve zadano bit će ti ravno sve do Kosova. To je jednostavno proces. Kao što sam rekla trčanje je za svakoga, samo treba točno naći taj klik u  ljudima- što koga pokreće.

Naime 60 članova koliko sada broji Škola trčanja Dubrovnik došli su svojom voljom,jer znaju  da im takvo nešto, nakon napornog dana treba, dok su motivaciju i inspiraciju upravo dobili od tima ljudi koji čini Škola Trčanja Dubrovnik. Tako  su nastavili trčati kao vjetrom nošeni do dan danas.

– Pa sama ja prije tri godine nisam istrčala više od 10km, a sada već u nogama šest polumaratona s mišlju da je vrijeme i za jedan maraton (42 km) – kaže jedan sprinterka (trkačica na kratke staze).

U svakoj kolumni sve do početka Škole, a to je nekih mjesec dana, imamo svaki put novu zanimljivu osobu koja itekako odrađuje svoje obiteljske i profesionalne obveze, osobu koja se usudila trčati, iako nikad prije nije!
Za Antoniju  bi rekla da može i maraton samo da odluči!

Antonija Šarić( pravnica:)

Školi trčanja Dubrovnik sam se priključila u jesen 2015. Prije toga sam par mjeseci i pratila njihov rad. Suprug i djeca koji se i sami bave sportom su me nagovarali da se priključim, ali ja naravno “nisam imala vremena”.
Jedan susret  s Anom Perović – Alamat je ipak bio presudan, na moje “nemam vremena” rekla je: ali to su samo tri sata tjedno i tako je krenulo…..

Moram priznati da nikad  nisam bila sportski tip,iako samo odlazila na aerobik koji sam doživljavala kao dodatnu obvezu.

Budući da radim kao HR u jednoj hotelsko-turističkoj tvrtki, podrazumijeva sjedenje, a prvi trening na Petki je ispunio sva moja očekivanja, svjež zrak, ugodno društvo i lagani početnički temo.
Kako je rasla kondicija tako je rasla ljubav prema trčanju. Poslije svakog treniga svi problemi izgledaju manji, a umor od posla ne biste vjerovali – nestaje!

Sada nakon dvije godine dolaženja na trening kad ne stignem na dogovoreni termin, samo obučem teniske i krenem, već poznajem svoje tijelo i mogućnosti i puno je lakše.
Druženja i putovanja sa Školom trčanja me posebno vesele,  sad trčim desetak kilometara u komadu, a  nadam se i jednom od polumaratona u 2018. godini.
I tako shvatiš da ti je trčanje postalo neizostavni dio života kad ti djeca kažu:  Mama nisi trčala već par dana, nešto si nervozna, mislim da bi trebala na trening!

Do sljedeće kolumne s još jednom početnicom, a sad već polumaratonkom. Ne znam zašto ali obožavam biti u društvu starijih ljudi koji još i u svojim osamdesetim godina, planiraju što još žele naučiti, napraviti u svom životu, never to late!

Anči…..

Komentari




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *