Kolona sjećanja u nekad srušenom gradu, gradu kojemu su uspjeli uzeti sve osim duše. Duša ona slavonska, topla, još je uvijek tu. Struji tim napaćenim gradom u kojem se dogodio masakr, genocid, nešto nezapamćeno na hrvatskom tlu. Branili su svoj grad, hrvatsko srce je odolijevalo danima. Onda je Vrag ušao u grad, dogodili su se nezapamćeni zločini nad civilima, braniteljima, ženama, djecom.
Mnogi su svjedočili i prozivali imenom i prezimenom svoje krvnike, ali malo tko je odgovarao za zločin. Kazne su bile gotovo smiješne, tek par godina, često suđenje u odsutnosti. Hrvatska nije napravila ono što je trebala, izvesti zločince pred lice pravde. Prošlo je puno godina, gotovo tri desetljeća, ali ništa se po tom pitanju nije promijenilo. Ratni zločinci šetaju među žrtvama i smiju im se u lice. Škabrnja, Vukovar, Zadar, Dubrovnik…nema ratne odštete, nema nalaska nestalih. Nikolu Kajkića, policijskog istražitelja za zločine počinjene na Ovčari smijenjuje hrvatska vlada zbog prekomjerne istrage, ma što to značilo.
Majke i dalje traže kosti svojih sinova, djeca svoje očeve, nadaju se kako će jednom moći dostojno ih pokopati i na mjesto njihovog počivališta staviti cvijet.
Prosvjed u Vukovaru bio je upravo vapaj naroda za pravdom. Transparenti sa likom Kate Šoljić, majke četvorice sinova palih za domovinu, traženje pravde u Vukovaru, 27 godina kasnije. U Vukovaru su se čuli povici “Izdaja, izdaja”. Onih koji predstavljaju narod, oni koje smo birali, nisu bili nazočni. Vlast je slasnija od svega, tako i od bolne nepravde, od majki koje traže tijela svojih sinova.
Kako sam i pretpostavljala, danas su tamo, u koloni sjećanja i punih usta izgovaraju ime Vukovar. Naslikavaju se po tom gradu i prikupljaju političke poene. Hodaju pred vukovarskim majkama, nemaju problema gledati ih u oči. Kako vas nije sram hodati među tim ljudima? Sjetilo me na jednu izjavu koju sam dobro zapamtila na prosvjedu u Vukovaru prije nekih mjesec dana, “1991.ubijali su nas Srbi, a od 1991.ubijaju nas Hrvati.”
Kako možete spavati, gospodo, pored tih ljudi koji su za vas robijali, bivali silovani i mučeni, koji danas nemaju udove ili sjede u invalidskim kolicima? Oni su ti koji su vam danas omogućili tople fotelje i naknade za odvojene živote. Oni su ti koji i danas traže svoje mrtve. Zaslužili su da uradite sve kako bi našli njihove posmrtne ostatke, osudite one koji su odgovorni za zločine, pa onda dostojanstveno hodajte u kolonama sjećanja, na ovaj tužni datum kad su pokušali ubiti Hrvatsku.
