Mi smo te koje smo u našim domovima i psihologinje, kuharice, čistačice, sobarice, meštri, učiteljice, brisačice noseva, medicinske sestre, administratorice, vrtlarice, slastičarke i još mnogo mnogo toga. I uz to obavljamo svoje poslove, za koje smo plaćene. Doduše, još na mnogim mjestima ne jednako kao i muškarci, iako možemo iste poslove obavljati jednako ili čak bolje od njih. Iako imamo pravo glasa i takozvanu ravnopravnost spolova, za koje smo se posve nepravedno morale boriti stoljećima, to u svakodnevnom životu i nije baš tako.
Poznajem obitelji u kojima se djevojčice uče kućanskim poslovima, a dječaci ne. Nevjerojatno mi je čuti žene, supruge, koje kažu jedna drugoj, kakvog ti muža imaš, vidjela sam kako TI JE PROSTRO ROBU! Kome? Njoj? Nikada nisam čula da je bilo tko ikada za tako nešto posve benigno pohvalio ženu. Čitam u grupama o kuhanju i ričetama, kad muškarci stave fotografiju nekog jela, odmah sto komentara prvenstveno žena koje pišu “blago tvojoj ženi”, “zna li tvoja žena kakvog muža ima?”…Mi smo te koje sebe ne poštujemo dovoljno, kada se za jedno jelo momentalno diže spomenik.
Čujem često komentare upućene sinovima: “Ne plači, ti si muško!” ( To bi valjda značilo da smo mi predodređene za revanje). Poznajem žene koje su preboljele najgore karcinome, koje su izgubile svoje najbliže, koje svu svoju tugu i bol nose sa sobom i na licima im je osmijeh. Imaju snagu koja brda valja, imaju energije za sve one koje vole, pa kad je i njima samima teško, skupljaju mrvice i ostatke sebe kako bi pružile ruku onome kome je potrebna.
Nedavno istraživanje je pokazalo da se jako malo ulica u Hrvatskoj zove ženskim imenima, a toliko ih je promijenilo svijet, u svim poljima.
Žene se često gleda kao seksualne objekte, ne doživljava ih se potpuno ozbiljno, kao nekog muškarca u odijelu i s krovatom..Komentira se naš izgled, pa onda nije važno ni tko si, ni što si u životu prošla, ni kakva si na radnom mjestu. Briga njih jesi li izmislila lijek za rak, znaš sve o kvantnoj fizici, govoriš 16 jezika, između njih i svahili i pišeš na sanskrtu, dobila nagradu za hrabrost jer si skočila u rijeku na 10 stupnjeva da spasiš kučka i njegove mlade ili bilo što drugo, ako imaš dobre sise? Stara moja, sve ti to pada u vodu. Ako nemaš sise, ništa. Sikter, ravna si ko daska.
Kad neka voditeljica ili pjevačica dobije 10 kila, e to je glavna vijest na svim portalima…nikada nisam vidjela da se tako piše o suprotnom spolu.
I još nešto za kraj..kada žena ima visoku febru, ona se isto diže i pravi djeci objed, a muževi..na 37,1 kažu, “To je najgora febra, nešto sam slab”, pa mažu maslo na dvopek i pišu oporuku. Žene znaju reć: “Slušaj, da muškarci rađaju, mi bi imali svi samo jedno dijete. Drugo se nikad rodilo ne bi.” O pragu boli koje možemo izdržati mi, a koje “jači spol” uopće nećemo razglabati, suvišno je. Kad mog sina boli ruka, ne znam je li se malo udario ili mu je nedajBože nekako otpala.
Mi smo one koje vode ovaj svijet, na ovaj ili onaj način. Mi smo te koje donosimo život na svijet, mi smo one koje ljube krvava koljena, mjerimo febru, grlimo, slušamo, volimo. Mi smo te koje ovu planetu čine ljepšim mjestom za život. Mi smo žene, majke, supruge, sestre, kćeri, supruge, ljubavnice, prijateljice. Sve uloge koje nam je Bog dao, nosimo sa sobom kao jednu. Jedino što još nismo naučile je da poštujemo same sebe dovoljno..jer mi smo te koje najviše jedna drugu omalovažavamo. Neka nama dižu spomenike kad napravimo tortu, kada pomognemo djetetu da ozdravi, prostremo robu. Zašto ne cijenimo same sebe? Je li nam to zbilja negdje zapisano u našoj DNA?
Trgnite se, jer nema toga što ne možemo. Lijepe moje, sretan vam Dan žena!