Majka sam, Bogu hvala, evo ima 18 godina. Imam dva sina i svako malo ih u čudu pogledam i pitam se kad su tako narasli veliki, prerasli me, što svakako s obzirom na moju visinu, nije problem. Sjećam se mojih dvadesetih, kad je svak nekako uzimao za pravo da me pita kad ću rodit i mislim li se udavat. Rodit sam htjela, udavat se, baš i ne, ali eto, život me odnio u tom pravcu, da sam rodila, a i udala se.. Međutim, svi vam to prezentiraju kao bajku i Pepeljugu..ono budeš eto jadna i nesretna pa se na nekom balu u tebe zaljubi princ, ostaviš crevlju neđe na skalama pa te on kukavicu traži. I onda rodiš djecu i svi ste veseli, zdravi, lijepi i živite tako do kraja života.
I onda-tres. Kakva crna bajka..Rodiš, ono malo nešto od tri i po kila kriči po svu noć, pa paraš panda sa crnim kalaturama oko očiju. Neće da jede, riga, pljuva, baca, ne da ti živit. Prvo grčevi, pa zubi, pa viroze, uglavnom urla nekih dvije, tri godine dana. U međuvremenu slušaš savjete o mijenjanju posteljine svako tri dana, o iskuhavanju kuhinjskih krpa na špaheru, o bakterijama, zdravoj prehrani, sjemenkama, moraš znat što najbolje skida fleke, sa robe, tapita, zidova. Nisi domaćica ako nisi učinila kolač barem dva puta u setemani, a i zamijesila kruh svojim najmilijima. Za Uskrs i Božić moraš spravit najmanje 15 vrsta kolača, kuća ti se mora blistat, ne smije te niko nać nespremnu ili naić na pilo puno neopranih pjata. Zaboravila sam reć, moraš imat i uvrh glave pedeset kila i lijepo izgledat, bit šesna, ne smrdit na Domestos, valjda da te muž ne ostavi. I onda ti tako rodiš djecu, vodiš ih vanka svaki dan, jer je važno da su na zraku, praviš zdrave obroke, satareš se oko kuće, sebe, organiziraš najveselije rođendane, blagdane i svece.
I onda shvatiš da je film zapravo pošo nase. Da je obrnuto, da je princeza postala Pepeljuga. Da nisi sretna, jer si u svom tom nastojanju da budeš savršena, izgubila sebe. I pošalješ sve to u neku stvar. Shvatiš da je dovoljno da bude dovoljno čisto da doma niko ne dobije lepru i da se svi raduju kad napraviš kolač jednom u dva mjeseca. Shvatiš da ako djeca urlaju i zahtijevaju, ne obadaš, nego ti na jedno uđe, a na drugo izađe. Shvatiš da neće propast svijet, ako ti se ne da kuhat objed, pa naručiš pizzu. Shvatiš da oni koji te vole, neće ni primijetit tvojih pet kila više. Shvatiš da je život nešto sasvim drugo.
A što se tiče drečavaca s početka priče, danas tinejđera, i danas ih poželim bacit s balkona. Ipak, oni su razlog mog postojanja.
Drage žene, ne mora se ništa. Osim biti sretan. Sreća su trenuci, oni u kojima ste svoje. Imale djecu, nemale, bile udane, neudane, rastavljene, samohrane, učinite život po svojoj mjeri. Nemojte gubiti vrijeme na stvari koje su toliko nebitne. Budite hrabre, zakoračite u život, jer ionako kratko traje i sve brzo prolazi. Bavite se onim što volite, dišite punim plućima. Nemojte da vam jednog dana bude žao, što niste živjele kako ste htjele. Jednom je netko, puno pametniji od mene, rekao: „Najveći ženin uspjeh je ako negdje putem ne izgubi osmijeh.“
