Umirovljeni časnik, pukovnik HV Ante Fragić, dragovoljac Domovinskog rata i posljednji zapovjednik 163. brigade HV komentirao je zabrinjavajuću lakoću nepoštivanja Ustava RH.

Prateći posljednjih dana način na koji se politika sve otvorenije miješa u sustav Oružanih snaga RH te u sustav vojnog zapovijedanja i odlučivanja, ne mogu se oteti dojmu da svjedočimo zabrinjavajućem odnosu prema Ustavu RH i temeljnim načelima na kojima počiva demokratska država.

Posebno je porazno gledati kako dvojica vodećih hrvatskih političara, svaki na čelu svoje političke opcije, a koji nisu niti željeli niti htjeli biti hrvatski branitelji te se odazvati pozivu da kao hrvatski vojnici brane domovinu, danas bi se igrali bojnika, vojske i zapovjednika. Danas vode bitke oko vojske i sustava obrane iz svojih političkih rovova. Dok je načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH u vrijeme Domovinskog rata branio Hrvatsku kao hrvatski vojnik, oni danas preko njega pokušavaju riješiti političke prijepore i dokazivati tko je jači, umjesto da poštuju institucije i njihove ustavne ovlasti.

Najveću odgovornost pritom snosi predsjednik Vlade koji svoje političke sukobe sve češće prenosi na sustav obrane. Umjesto da vojska ostane izvan dnevne politike, svjedočimo pokušajima njezina uvlačenja u političke obračune. Žalosno je što u tome potporu pruža i dio hrvatskih branitelja koji su iz različitih razloga pristali biti dio takve politike.

Jednako zabrinjava šutnja brojnih braniteljskih udruga, generalskih zborova i drugih organizacija koje bi prve trebale upozoriti na svako zadiranje politike u funkcioniranje Oružanih snaga RH i na svako moguće odstupanje od ustavnog poretka. Zabrinjava i činjenica da ni Ustavni sud Republike Hrvatske, koji zbog dugotrajne nepopunjenosti nije u punom sastavu, ne ulijeva povjerenje da će odlučno reagirati kad je riječ o zaštiti Ustava.

Možda je najzabrinjavajuća šutnja hrvatskog naroda. Povijest nas je više puta naučila koliko skupo može stajati ravnodušnost prema političkim sukobima koji zadiru u institucije države.

Ponekad se s dozom sjete, prisjetim sudbine pukovnika Muamera-el Gadafija. Njegova je priča primjer kako politika zna iskoristiti vojnika, a potom ga prepustiti njegovoj sudbini. Na sličan se način prisjetim i generala Milivoja Petkovića. Kao vojnik časno je izvršavao zapovijedi koje su mu izdavali politički i vojni nadređeni. Oni koji su te zapovijedi donosili danas su slobodni ljudi. Neki više nisu među živima, a mnogi su za života osigurali svoje obitelji i svoju imovinu, od Hercegovine, preko Zagreba, pa sve do mog Cavtata.

Pa da zaključim-pazimo se političara koji bi bili vojnici onda kada to više nije potrebno.