Ričard Milun predsjednik je Udruge maloljetnih dragovoljaca Domovinskog rata Grada Dubrovnika i privatni poduzetnik. Čovjek je koji je sa 17 godina uzeo pušku u ruke i branio svoj grad. Danas je odlučio pomoći svom gradu i državi na drugi način, kroz Domovinski pokret promovirati svoja stajališta i boriti se za ono što smatra kako bi u državi trebalo promijeniti.

Milun se nalazi na visokom trećem mjestu Domovinskog pokreta za x. izbornu jedinicu.

Zašto ste se odlučili “zaplivati” političkim vodama i zbog čega baš Domovinski pokret?

-Bio sam član samo jedne stranke, a to je HSS iz kojeg sam izašao još 2016. godine. Zašto Domovinski pokret? Jer vjerujem u ono što govore, u njihov program, jer smo istih svjetonazora i razmišljanja. Zalažem se za naplatu ratne odštete Srbiji, da se nađu svi nestali hrvatski branitelji, povratak naših mladih doma. Penava i Mlinarić su podigli ljestvicu u našoj politici djelovanjem kroz Hrvatski sabor, nemaju nikakve mrlje, jer da imaju znamo kako bi im se to već iskopalo i stavilo na teret.

Više puta ste ovih dana naglašavali kako u Hrvatskoj ne postoji ustanova za dugotrajnu palijativnu skrb. Imate takav slučaj i u vlastitoj obitelji.

-Postoji palijativna skrb u Dubrovniku, ali kratkotrajna je. Činjenica je kako u našoj državi nema ustanove u kojoj bi takvi pacijenti mogli biti duže vrijeme. Postoje takvi pacijenti koji nemaju nikoga svoga ili obitelji koje to ne mogu financijski podnijeti, možda ni fizički ni psihički, nemaju uvjete. Mislim da treba postojati alternativa za one koji to ne mogu priuštiti. Koliko znam, osoba u takvom stanju, s različitim dijagnozama u Hrvatskoj ima malo manje od 4000, što je ogroman broj.

Osvrnuli ste se i na problem ovisnosti.

-Trebamo poraditi na prevenciji, u osnovnim i srednjim školama, treba djeci pričati o tome. Apeliram na škole da organiziraju izlete u Zajednice, primjerice Cenacolo, zajednicu u kojoj je bio moj brat i da vide i čuju iz prve ruke o ovisnostima i kamo to vodi. Naravno, tu veliku ulogu imaju i institucije, policija, znam da svi rade i trude se koliko mogu, ali uvijek može bolje i više.

Radili ste na potragama tijela nestalih hrvatskih branitelja na našem području, rame uz rame s nekim dragovoljcima Domovinskog rata i članovima Domovinskog pokreta. Mislite li da Hrvatska dovoljno vodi računa o toj problematici? Primjerice, na našem području nestalo je svega nekoliko osoba, koje do danas nisu nađene.

-Kako sam se u zadnje vrijeme upustio u to, saznao sam neke nove informacije i što sam više involviran u tu priču, ne mogu vjerovati kakve se stvari događaju. Hrvatska država mora uložiti više sredstava i znanja, više volje i želje za pronalaskom tih ljudi. Pa ako je Bosna i Hercegovina mogla od svojih 30 000 nestalih naći 23 i 500 osoba, kako Hrvatska ne može? Iznenađen sam spoznajom kako se 50 kilometara od nas, u drugoj državi nalazi 86 vreća s kostima nestalih, učinjen je i DNA, ali nitko ne traži te ljude, a među njima mora biti i pripadnika hrvatske vojske.

Milun priča kako su tražili tijela dva nestala “Tigra” u zaleđu Dubrovnika i kako je više puta čuo kako pojedine hrvatske institucije ne žele surađivati sa susjednom zemljom.

-Zbog čega je tome tako, ne znam i nepojmljivo mi je. Pretpostavljam da se dio problema nalazi u koaliciji HDZ-SDSS.

Kad ste već spomenuli SDSS, ankete kažu kako se bez Domovinskog pokreta neće moći sastaviti nova vlada. Penava i Mlinarić često napominju ukoliko budete dio sastava buduće vlade, jedan od uvjeta je nekoaliranje s SDSS-om.

-Kako se može koalirati s Pupovcem i Stanimirovićem, koji je bio ratni gradonačelnik Vukovara, koji je sudjelovao u razaranju tog grada, bio na Ovčari? Siguran sam kako Stanimirović zna gdje su naši nestali, Pupovac je čovjek koji vlada Hrvatskom već dvadesetak godina i sastav je svake vlade. Ne možemo koalirati s onima koji prikrivaju ratne zločine. Samo se u Hrvatskoj može dogoditi da žena živi u Vukovaru i svakog dana gleda čovjeka koji ju je silovao, a danas radi u hrvatskoj policiji. To je sramota svih vlada do sada.

Riki Milun je tijekom svoje kampanje napominjao kako je iznenađen strahom pojedinaca u Dubrovniku i diljem županije zbog priklanjanja svakoj drugoj opciji koja nije HDZ.

-Uvijek čujete te neke priče kako oni prate, ne daju, gledaju tko, zašto, kako, ali nekako ne vjeruješ u to. Međutim, kada sam došao u Domovinski pokret i radio reviziju članstva, kontaktirao sam neke ljude pa su mi rekli kako se moraju ispisati iz stranke jer im djeca nisu prošla na natječajima jer su im roditelji članovi Domovinskog pokreta. Oni će glasati za našu listu, ali ne žele više biti članovi jer se boje za budućnost svoje djece. Pitao sam se je li ovo Sjeverna Koreja….Sramno je da se ne gleda struka i znanje, nego stranačka iskaznica. I zbog toga sam u Domovinskom pokretu, jer se zalažemo za sposobne, a ne podobne.

Penava, Mlinarić i vi ste posjetili i Mokošicu prije nekoliko dana i fotografirali se kraj mokoških murala brigada koje su branile Grad. Emotivno ste vezani uz tu priču, poglavito jer ste maloljetni branitelj.

-Da, imao sam 17 godina. Bilo nas je petnaestak u cijeloj županiji. Uniformu sam skinuo u prosincu 1995., svoje najbolje godine sam proveo u HV. Svaka čast Torcidi i braniteljima koji su inicirali ovu ideju i realizirali je. Čovjek koji je nositelj liste Možemo u našoj izbornoj jedinici izrazio je na posljednjim lokalnim izborima želju da ih briše. Radi se o brigadama koje su obranile grad, a oni bi nacrtali cvijeće? Nisam za to kao što za to nije nijedan branitelj. Neka se zna tko je oslobodio Grad, a to moraju znati i naša djeca. Ima drugih mjesta, pa neka crtaju što hoće.

Smeta im naročito znak HOS-a i pozdrav “Za dom spremni”.

-Što im tu smeta? Je li HOS sudjelovao u obrani grada Dubrovnika i diljem države? Bili su na Srđu kad je bio jedan od najgorih napada, ti su ljudi poginuli na Strinćjeri. Nema razlike između HOS-a i ostalih naslikanih brigada i ne vidim problem. HOS znači Hrvatske obrambene snage. Mi smo tih godina, i pripadnici HV i specijalci i HOS i ZNG, bili kao jedan. Isto kao što su rame uz rame bili i Torcida, BBB, Armada i ostali…Da je Bog dao sreće i danas bi tako bilo.

Zašto danas nema ili ima manje nacionalne svijesti kod Hrvata?

-Zato što smo dopustili krivim politikama da vode ovu državu. Pa nijedna država na svijetu nema tri zagarantirana saborska zastupnika manjina, bez obzira na to koliki broj ljudi izašao na izbore. Imamo loš izborni zakon. Dopustili smo onima koji su izvršili agresiju na Hrvatsku da odlučuju. Oni to pametno rade, izgubili su rat, ali su polako, godinama, došli na svoje. Oni koji žale za Jugoslavijom, preko knjiga, filmova, kulture, dolaze na svoje. Dođe čovjeku da im čestita kako su nas poslijeratno “obradili”. Nadam se kako će se nakon 17. travnja to promijeniti i da će Domovinski pokret imati dovoljno mandata da se bez nas neće moći sastaviti vlada, a u toj vladi neće biti Pupovac, Stanimirović ni Šimpraga, kao ni Možemo.

Milun naglašava kako Domovinski pokret nema ništa protiv ljudi srpske nacionalnosti ni pravoslavaca u Hrvatskoj, kako se to često tumači.

-Mi smo protiv određenih ljudi, ali nismo protiv Srba koji su građani Hrvatske, koji su tu rođeni, žive, rade, koji poštuju naše zakone. Pa tko ima što reći jednom Peđi Mišiću, koji je branio Vukovar ili naše branitelje srpske nacionalnosti koji su branili Dubrovnik, pa bilo ih je po cijeloj Hrvatskoj? Mi smo protiv ovih ljudi koji vode SDSS i ne zaslužuju mjesto u Hrvatskom saboru ni vladi. Nekima od njih je mjesto iza rešetaka, a ne u saborskim klupama.

Što bi poručili mladim ljudima koji često ne izlaze na izbore?

-U jednu ruku razumijem te mlade ljude, jer vide što se događa oko njih. Puno je njih iselilo iz Hrvatske, mnogi ne mogu dobiti posao u struci jer nemaju “partijsku knjižicu”. Ali, smatram da se ovaj put moraju dići i podržati opciju koja želi sve to promijeniti. Ako smo mi kao djeca mogli ići u rat, mislim da se i oni mogu probuditi i izaći na biralište i podržati nas. Čini mi se da je ovo ključan momenat koji ne smijemo propustiti. Želio bih da mladi cijele Hrvatske, a pogotovo naši, na jugu zemlje i oni neodlučni daju glas Domovinskom pokretu. Ljudi me znaju, nemam mrlja u životu, znaju tko sam i što sam radio i mislim kako bih bio njihov glasan glas u Saboru. Ako sam mogao uraditi nešto 1991., mogu i danas, još uvijek sam mlad (smijeh).