Spomen na trideset i šest imotskih sokolova palih za hrvatski jug

560

Tradicionalni komemorativni skup u organizaciji Zavičajnog kluba Imoćana u Dubrovniku, a za pale Imoćane koji su branili Grad pod Srđem i ove se godine, kao i više od dva protekla desetljeća, održao u Trstenom. Današnji dan, 2.srpnja je dan kada je oslobođen Golubov kamen, koji su zajedničkim snagama oslobodili pripadnici HV, a koji je simbolički izabran za sve poginule Imoćane na južnom bojištu. Tijekom ratnih zbivanja na ovom području je sudjelovalo više od 5000 Imoćana, a njih stotinjak je ranjeno. Njih čak 36 ostavilo je živote za slobobu dubrovačkog kraja.

Mnoge uzvanike, obitelji poginulih branitelja, gradske i županijske dužnosnike, goste iz Imotskog i braću po oružju prvi je pozdravio Roko Tolić, predsjednik Zavičajnog kluba. Ovom prilikom je između ostalog rekao:

” Duh i temperament imotskog čovjeka je, to svi moraju znati, i u sportu, životu i poslu, takav da ga se možda može i pobijediti, ali nikada poraziti. Imoćani i u život i u bitku i u rat idu ponositi kao zvonici na crkvama u imotskim župama, oni su uporni kao vrljika koja istječe ispod kamena i traži svoj put prema moru, oni su žilavi kao loza na škrtoj zemlji Dalmatinske zagore. Čvrsti su kao kamen koji su Imoćani još u doba slavne Dubrovačke Republike klesali i pomagali Dubrovnik već i tada. Govorim ovdje i kao Dubrovčanin i Imoćanin, nema toga Frankfurta, ni toga Munchena, ni ne znam kojeg grada u svijetu koji može hrvatskim ljudima pružiti ono što može domovina. Dubrovnik je jedan od najuspješnijih gradova u Hrvatskoj, on nas treba, svih profila: i građevinara i ugostitelja, to je grad koji zove. Apeliram na gradonačelnike da surađuju. Ovdje je nebo plavije, ovdje je zemlja natopljena ovom svetom hrvatskom krvlju. Paradoksalno je da danas dolaze oni, s druge strane brda, nove generacije sinova onih koji su nas jučer napadali i traže kruh na ovom području. Dobro, oprostiti je veliko, treba biti velik i u svojoj pobjedi i uspjehu, ali žalosno je da naša djeca odlaze negdje drugo. S tom porukom želim da se vratite u naš Imotski, da se danas ovdje dobro osjećate, a prije svega da zajedno odamo dužno poštovanje ovoj velikoj žrtvi.”

“Htio bih pozdraviti u prvom redu roditelje, udovice i djecu naših poginulih suboraca. Oni kojih više nema, ugradili su sebe u temelje naše domovine. Trebamo to utkati i u sve buduće generacije, koji od nas očekuju da se iskažemo svojim domoljubljem”, rekao je kratko Ivan Budalić, imotski gradonačelnik, koji je bio jedan od branitelja koji su branili dubrovački kraj.

Na kraju, okupljenima se obratio i dubrovački gradonačelnik Mato Franković: “Trideset i šest imotskih sokolova dalo je svoje živote za obranu krajnjeg juga Hrvatske i bisera Mediterana, grada Dubrovnika. Je li vrijedilo? Je li imalo smisla žrtvovati sve te živote, je li Hrvatska ispunila naša očekivanja? Kao da smo zaboravili što je hrvatski narod pretrpio od 1945.do 1990. Hrvatski san je bila neovisna i slobodna domovina Hrvatska, a 45 godina sužanjstva su bili sve, samo ne to. Pitam se jesmo li zaboravili okove tog strašnog komunizma koji nam je priječio pjevati hrvatske pjesme, na koji se način gledalo na nas koji smo išli u crkvu, jesmo li zaboravili brojne likvidirane Hrvate u domovini i inozemstvu samo zato što su voljeli svoju domovinu? Cilj Domovinskog rata bilo je ostvarenje stoljetnog sna u slobodnoj i neovisnoj domovini Hrvatskoj i on je u potpunosti ispunjen! Kada gledamo uspješan grad poput Dubrovnika znamo da smo uspjeli, ali postojali su i mnogi neuspjesi od stvaranja samostalne države. Većim dijelom je tim neuspjesima kumovala politika, onih koji su stavljali sebe ispred svega i koji su svoje pozicije koristili za osobno bogaćenje, oni koji su zaboravili na 36 poginulih imotskih sinova i drugih koji su prolili krv za domovinu. U svakom žitu ima kukolja, a nekad nam treba kraće, nekad duže da ih prepoznamo i eliminiramo. Danas nam mladi odlaze iz zemlje, a mediji nerijetko pišu hvalospjeve o tuđim zemljama, pitam se koji je cilj? Je li poruka da negdje tamo teče med i mlijeko, pakirajte kufere? JE li cilj da nas ima što manje? To je utakmica u kojoj gubimo i nemamo rješenje. Moramo pronaći zajednički način i izdići se iznad svih podjela u narodu i vratiti mlade u Hrvatsku. Moramo krenuti naprijed kako bi svatko od nas mogao pogledati u oči majci poginulog branitelja i reći: “Majko, vrijedilo je.” Završit ću s riječima utkanim na spomen ploču poginulom hrvatskom branitelju na Golubovu kamenu koje živo šalju poruku hrvatskom narodu: Slomljeno je krilo, ali se pamti let. Jedino Hrvatska naš je zavjet svet”.

Nakon polaganja vijenaca udruga proisteklih iz Domovinskog rata, predstavnika imotskih općina te županije Dubrovačko-neretvanske i Grada Dubrovnika, komemoracija se nastavila služenjem mise zadušnice koju je predvodio kapelan Župe svetog Mihajla, don Marinko Šljivić.

 




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *