VELIK BROJ DUBROVČANA NA PROSVJEDU PROTIV NASILJA

90

Nakon što se nazočnima obratila organizatorica dubrovačkog prosvjeda Marijana Barač, zahtjeve prema tijelima državne i vlasti te poruke svima nazočnima pročitale su dubrovačke glumice Izmira Brautović, Srđana Šimunović i Nika Lasić.

Prosvjed protiv nasilja #spasime, podržao je iznenađujuće velik broj Dubrovčana, koji su se danas u podne manje pet okupili pred crkvom svetog Vlaha. Nazočnima se obratila organizatorica Marijana Barač, a potom su poruke i zahtjeve tijelima državne vlasti čitale glumice Srđana Šimunović, Izmira Brautović i Nika Lasić.

Na prosvjedu je nazočila i Mirjana Kristović, koju je suprug 2014. na spavanju isjekao sjekirom po licu. Podsjetimo, Mirjana, majka troje djece podlegla je mnogim operacijama, a njezin muž se trenutno nalazi u kaznionici u Glini.

– Borac sam od malena, s devet godina sam ostala bez majke, s mlađim ocem, bratom i polupokretnom bakom. Imala sam djeda alkoholičara, majčinog oca, tako da znam što alkohol radi, ali nisam bila tipična žrtva nasilja. Prošla sam to što sam prošla, ali je sustav zakazao. Progovorila sam o svemu, jer nisam željela šutati. Moja se djeca sjećaju svega, pogotovo moja kćer, koja je imala tada devet godina. NJihov otac je bio kod suca za prijevremeni otpust, sudac je odobrio, ali se žalilo državno odvjetništvo, sada čekamo odluku vrhovnog suda. 

Iako se oca Mirjanine djece teretilo za pokušaj teškog ubojstva, prvotno je dobio četiri godine iako je za takvo djelo minimalna kazna deset godina. Međutim, nakon vještačenja u Vrapču, zaključilo se kako je smanjeno ubrojiv, priča nam ova mlada žena.

– Imao je 3 promila alkohola u krvi. Zaključao je sva vrata u kući tu noć i digao sve ključeve, tako da je pitanje koliko to nije bilo planirano, bez obzira na takvo stanje. Podigli su mu kaznu na šest godina, ali nakon 2/3 odležane kazne ima pravo tražiti puštanje. Moja kćer krivi sebe..kaže kako je tu noć nešto trebala učiniti, skočiti s prvog kata kuće. Nekidan se probudila plačući, sanjala je da se vratio i mene gađao kamenjima. 

Djeca redovno komuniciraju s ocem, a i Mirjanina svekrva ih je odvela da ih vidi, jer se žalio Centru kako ih nije vidio pune četiri godine.

Mirjana i dalje ide na kontrole, trebala bi napraviti i transplataciju kostiju, jer joj nedostaje dio kosti na licu. 

– Trebaju ljudi biti ovdje danas, neki ljudi kažu kako ih se ne tiče, kako to nije njihova stvar. Neki ovdje sjede i piju kavu, ne zanima ih. Jučer sam to bila ja, sutra možda nečije dijete može biti na mom mjestu. Upravo sada, neko dijete i neka žena negdje dobijaju batine, a mi se pravimo kako se to ne događa. Neću šutati, nisam se rodila da šutim, to mi nije normalno. Nije normalno da moje dijete danas živi ovakav život.

Na prosvjedu su prednjačile žene, ali bilo je i pripadnika muškog spola. Jedan od njih je svima znani dubrovački profesor, Ivica Hajdić:

– Došao sam ovdje dati potporu svim zlostavljanim ženama, svoj zlostavljanoj djeci, mislim da se u ovom društvu zlostavljanje jednostavno prešućuje. Mislim da je vrijeme da se kaže stop nasilju, da se nešto napravi po pitanju zakonodavstva, odnosno da se konkretizira, da to više ne bude puka demagogija. Sustav deklarativno štiti žrtvu, ali u stvarnosti, kada vidimo silne “daruvarce”, praksa i stvarnost su nešto sasvim drugačije.

Organizatorica prosvjeda Marijana Barač, jako je zadovoljna prosvjedom.

– Na prosvjed sam se odlučila, na pitanje moje prijateljice Dubravke Škurle, koja me je pitala što je s Dubrovnikom. Povezala sam se s Jelenom Veljačom i Jelenom Perčin te njihovim timom i od njih sam dobila smjernice. Očekivala sam puno manji broj ljudi, izgleda da smo ipak oživjeli kao grad u ovom pogledu. Imam sreću što zbilja ne poznajem nikoga tko prolazi sličnu dramu, ali čitam po portalima kako se nasilje svakodnevno događa, pa evo i kod nas, uzmimo za primjer tragediju na Prijekome. Moramo se truditi odgajati djecu kako treba, na svima nama je odgovornost. 

Među prosvjednicima, zatekli smo i profesoricu Nikicu Anić.

– Svi smo svjedoci što se događa u hrvatskom društvu. Bilježimo porast nasilja, kako među partnerima, tako i vršnjačkog, nasilja nad životinjama, a sve to ukazuje da je hrvatsko društvo u dubokom problemu. Nisam sociolog da bi ulazila u analizu, ali kao običan građanin i prosvjetni djelatnik smatram da država treba postrožiti zakone, odnosno provoditi postojeće. U slučaju izvršenog nasilja moraju se sankcionirati nasilnici i pružiti pomoć žrtvama. Potrebno je ući u obitelj, jer se sama obitelj zatvori i ne traži pomoć koja joj je potrebna. Mi možemo prijaviti nasilje, ali je problem u sustavu koji tada zakaže. Sustav treba prodrmati i natjerati na djelovanje. 

– Ako je nešto ko dijete ili mlada osoba u problemu, treba se otvoriti, reći prijatelju, nastavniku, uvijek postoji netko. Veliki je problem, to moram istaknuti, što škole štede na stručnjacima. U našoj školi koja ima 500 učenika, država dozvoljava jednog psihologa na pola radnog vremena, što znači ponedjeljak, srijeda i petak. Ako se dogodi nešto u utorak, nema nikoga…Profesori nisu dovoljno educirani za to kako se nositi s kriznim situacijama. 

.

Komentari




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *