Danas, 14. lipnja u 10 sati  profesor Igor Legaz održao konferenciju za medije pokraj Vile Elite.

-Sazvao sam konferenciju za medije prvo zbog lokacije na kojoj se nalazimo o kojoj je bilo jako puno govora i pisanja, zatim ću govoriti o granici pomorskog dobra Gjivović, o hotelu Belvedere, kupalištu Sumartin i dodjeli dozvola na pomorskom dobru. To su vrlo bitne i aktualne teme.

Legaz je uvodno govorio o Vili Elite.

-Ne bih htio ulaziti u detalje jer su poznati, ali najvažnije je sljedeće: Grad Dubrovnik je prije desetak dana započeo gradnju obalnog puta koji povezuje šetnicu Nika i Meda Pucića sa kupalištem pred Vilom. Lani je bilo dosta kritika, pa je bio “Importanne narativ”: rušio, rušitelj, srušen..sve u vezi glagola srušiti. Sad više toga nema i narativ je “graditi”, utihnuli su kritičari. Zahvaljujem gosparu Matu Frankoviću, gradonačelniku koji je shvatio važnost i napravio skaline u općinski put, u koji su inkorporirana sva moja djela. Sve što sam napravio zaboravite, ovo je gradska komunalna infrastruktura.

Dalje je profesor govorio o granici pomorskog dobra Gjivović.

-DNŽ je stavila oglas u trećem mjesecu prošle godine i pozvala sve na javno očitovanje o toj granici pomorskog dobra. Gjivović mora biti odsječen tako da dio parka mora biti pomorsko dobro. O tome sam napisao nekoliko članaka, predložio granicu i detaljno fotografirao tu zonu. Nakon isteka procedure i mjesec dana krenulo je pisanje izvještaja o tome i šalje se ministarstvu, ali ovog puta se to nije dogodilo. Nešto su kiksali, što je očigledno. U zoni Gjivović su tako približili granicu pomorskog dobra, umjetno, a ne prirodno, kako je htio valjda Braslav Turčić, a ona bi išla točno iznad ogromnih špilja, iznad trotoara koji je napravljen ja mislim 2011. ili 2012., kad je Gjivović odsječen od javnosti. Trotoar je postavljen baš iznad jama koje su svake godine i šire i dublje, uslijed djelovanja erozije i udaranja lebića. Razgovarao sam s geolozima, teško je procijeniti kad bi se jame mogle urušiti.

Legaz je dodao kako se jame mogu urušiti sutra ili za deset godina, ali kako granica tamo ni u kom slučaju ne bi smjela biti-

-Jer ako se uruši, nema pristupnog puta. Mora biti kroz park, zaključio je.

-Imam akt, zahtjev Hotela Belvedere, datiran 1. prosinca 1997., skoro 27 godina. Potpisao ga je tadašnji direktor hotela Luka Radonić. Hotel je tražio da se odredi granica pomorskog dobra i naveo tri čestice, one obične, obalne čestice. Početkom 1998. je komisija koju je predvodio Niko Srabotnak je predložila tako plitku zonu pomorskog dobra da to nije normalno, čak čitav onaj amfiteatar, zajedno s podzidima je bio izvan pomorskog dobra. Dakle, to je bio jedan tipičan prijedlog pljačke pomorskog dobra. Kad je došlo u Zagreb na Pravobraniteljstvo RH, to se danas zove DORH, oni su to odbili jer nema nikakvog smisla da terasasti dijelovi budu izvan zone pomorskog dobra.

Potom, 2001. godine vraća se dopis komisiji da preinači taj prijedlog i onda dolazi do novog pokušaja podvale. Tada Srabotnak samo malo mijenja granicu kojom doduše uvrštava u zonu pomorskog dobra, sam plato onog amfiteatra, ali ne i onaj važni terasasti dio gdje su skale. Tako da su skale u potpunosti bile isključene iz tog prijedloga. Vraćaju predmet Pravobraniteljstvu koje daje zeleno svjetlo! Ali, tada se umiješalo Ministarstvo plovidbe i protivilo se, da su terase usječene u stijene i izviru iz morskih stijena i ne smije se granica prilagođavati taracama nego obratno i to je nas spasilo! Zato granica pomorskog dobra nije donesena kako je Srabotnak to pokvareno htio podvaliti.  Pitajte Nika Srabotnaka zašto je htio opljačkati pomorsko dobro. To je jedan obični gad! Opljačkati gigantsko pomorsko dobro, akonto Hotela Belvedere, običan divljak, gad i lopov! Zahvaljujući Niku Srabotnaku mi uopće nemamo granicu pomorskog dobra! Na sreću, nije uspio. Čitava ova priča je oko njega, pokušaj je to pljačkaša! Neka ga je sram kad budi i spava, kad jede i kad pliva. Nitko treći, samo on! Išao je prevariti institucije, ali nije uspio. Sad se ništa ne događa.

Treća tema o kojoj je Legaz je govorio je Sumartin.

-Dobili smo ono što smo uvijek željeli, da nemamo nikakvog koncesionara. Gledam, kupača krcato, sve štima, ali ne štima ono iza dijela gdje je pijesak. Najgora stvar koja ne štima je ona vodurina u bazenu. Ja sam molio gradonačelnika da uputi neku cisternu Vodovoda, nekoga,  da se to ispumpa, jer je to leglo komaraca, to je zaraza.

Pravna situacija je ovakva: odluka o dodjeli koncesije je poništena i za sjeverni i za južni dio. Odluke o koncesiji su poništene i za sjeverni i za južni dio još 2020., ali su dostavljene na znanje, odnosno stranke su ih primile 2021., otada koncesije više pravno ne postoje. Međutim, župan i Klaić još uvijek tvrtku koja je u likvidaciji, a zove se Dubrovački zalasci sunca, navode u registru koncesija kao da jesu koncesionari. To je falsifikat! Čak ni nisu napisali ni novi naziv, nisu preinačili. Novi naziv nije više Dubrovački zalasci sunca d.o.o., već Dubrovački zalasci sunca d.o.o. – u likvidaciji, a uopće nisu koncesionari!

Presuda Visokog upravnog suda je pravomoćna i slučaju Sumratin jug i u slučaju sjeverne zone. Kada slušate izjave koje daje Klaić ili koje daje župan, uvijek ćete čuti narativ, Klaićev narativ koji glasi: dvije oprečne presude istog suda. Floskula! To su ta izvlačenja. Ja imam sve tri presude koje je donio Visoki upravni sud. U južnom dijelu, maslinjak, tamo nemaju dvije presude, već jedna. Radi se o žalbi koja je usvojena grupi ponuditelja kolokvijalno zvana “Zrče”.

U sjevernom dijelu jesu bile dvije žalbe, jednu je izjavio naš sugrađanin Antun Levanat, ali je žalbu napisao traljavo i nije uvrstio činjenice koje se diraju Zakona o javnoj nabavi.  Međutim, ekipa “Zrče” je napisala kvalitetnu, opširnu žalbu gdje je navela činjenice vezane za Zakon o javnoj nabavi, iscrpno obrazložila. To je sud uvidio da je ostvarena takva povreda da je odluku trebalo poništiti. Osim toga, ekipa “Zrče” je bila kudikamo bolji ponuditelj od Mucića, vidi se golim okom, on je bio blefer, on nije imao love. Izabrali su najgoreg mogućeg ponuditelja.

-To nisu nikakve dvije oprečne presude, već se radi o tome da je jedna žalba odbijena, a druga usvojena. To je jedna presuda. Tako je moglo biti milijardu žalitelja, a da je samo jedna usvojena – poništeno, gotovo, toliko o pravnoj situaciji. Druga pravna situacija je tužba koju je podiglo društvo Tramonti protiv dva tuženika, Republike Hrvatske i Dubrovačko-neretvanske županije, Tramonti traže oko 14 milijuna dolara, jer da su to njihova ulaganja. Međutim, ta njihova ulaganja su posljedica zakulisnih igara.

Javni natječaj je bio okončan 2012., a tema je bila izgled javnog kupališta, mislim da je bilo 28 različitih projekata, tu je javnost sudjelovala. Najbolji je bio onaj koji je predvodila Sonja Tadej, arhitektica iz Zagreba. Na temelju njenog tog projekta ishođena je i lokacijska dozvola, koja je bila sastavni dio i natječaja za koncesiju. Kad je jednom dobijena koncesija, onda je Mucić išao promijeniti jer mu se nije sviđalo ono što je bilo ishod javnog natječaja. Onda ovi iz Dubrovačko-neretvanske županije su rekli ne, ne, ali po starom dobrom Klaić sistemu se sve nešto mijenjalo. Na kraju smo dobili bućkuriš. Nešto su mijenjali i kad je Mucić prodao firmu, sad nemamo apsolutno ništa. Što se jedino može uvažiti u ulaganjima? Samo ono što se poklapa s izvornim projektom, a toga je jako malo. To je čista prevara.

Posljednja tema profesora Legaza bila je dodjela dozvola na pomorskom dobru.

-Jako dugo smo se borili za Zakon o pomorskom dobru i u sklopu toga da dozvole moraju biti dodjeljivane prema javnim natječajima, a ne kao prije! E sad, ljudi koji su se natjecali bore se za status pet godina, bore se za sebe. Ničega tu nema spornog. Druga je stvar što su neki vidjeli da će izgubiti, pa se bune. Trebao si se čekirati, ponuditi veću lovu! To je žrvanj javnog natječaja, za to smo se borili, sad je to i ispunjeno. Mnogi su šlepavci otpali, oni najviše gunđaju, kazao je Igor Legaz na kraju konferencije za medije.