Morinj, ribarsko naselje na obali Kotorsko-risanskog zaljeva u Boki, koje je dobilo ime po velikom pomoru kuge stanovnika u srednjem vijeku. Nama, s ovog područja to ime podsjeća isključivo na zloglasni logor u koji je odvedeno 292 osoba, vojnici i civili, najviše Hrvati s dubrovačkog područja. Zarobljenici Morinja pričali su strašne priče, a mnoge su, one neizrecive zadržali za sebe. Neki ljudi iz logora nikad nisu izašli, umrli su od batina. Ljudi su u tom koncentracijskom logoru svakodnevno patili, bivali omalovažavani, mučeni, pljuvani, batinjani.
Mato Brajević, koji je s bratom Dariom zarobljen u Konavlima, nakon strahota logora, misli je zapisivao, pokušavajući sve ono što je dotada osjećao i doživio utisnuti u slovo na papiru. Jedno vrijeme, Mato je bio “škripar”.
“Meni se čini kako je škriparenje beskorisno. Utučen i žalostan, sa još osam ljudi, živim skriven i beskoristan…Već smo dvanaest dana u brdu, sakriveni i konačno shvaćam da u meni umire nada..oko sebe vidim samo četnike, čujem glasove od kojih se ježim. Bojim se da nas ne otkriju, nemamo se kud izvući, a istodobno čeznem za prijašnjim danima i borbom koju smo do jučer vodili. Tako mi se živi.”
Braća Brajevići zarobljeni su 3.listopada 1991. Odvedeni su prvo u Kumbor, pa iz Kumbora za Morinj.
“Uvijek sam se bojao da ne postanem žrtva zatvorske rutine. Stravičan je to stroj koji sve slomi i izravna u čovjeku…Kad sam stigao u zatvor, svuda je vladala potpuna tišina, kao da nema živih bića. Ipak, u Morinju se tada nalazilo oko pedesetak zatvorenika…tada mi se činilo da je život u tom žalosnom svijetu stao, iako je u stvarnosti tekao dalje…U ćeliji sa nekoliko otvora kroz koje se mogao vidjeti djelić neba i mora i kroz koji su dopirali glasovi pijanih vojnika i zvukovi rafala, započeo sam svoju svakodnevnu borbu protiv gladi, nasilja, hladnoće, prljavštine i svega onog negativnog što zatvor nosi. Kao i ostali zatvorenici morao sam se pridržavati pravila, šetati kad bi to čuvar dozvolio, nismo smjeli razgovarati međusobno, naglo ustajati ni prelaziti crtu koja dijeli stazu za šetnju i prozor. Za dobiti malo vode, morali smo prići raširenih ruka dva koraka od prozora te glasno viknuti STRAŽA. Isti je postupak bio i za wc, ali uz rizik da dobiješ batine pri izlazu iz ćelije. Hrane je bilo vrlo malo, tek toliko da preživiš..Zimi je mrak i vrlo je hladno već u pet sati poslijepodne, tada šećeš po ćeliji i očekuješ trenutak kad smiješ svoj skromni ležaj, deku, staviti na pod. Onda liježeš i čekaš na san. Svatko sa svojim mislima.” piše na požutjelom papiru, Matove misli otkucane pisaćim strojem.
“..Isti pokreti, u isti sat. Isti zidovi, iste face, jedan ležaj i smrad koji se širi. Javljaju se ozebline na rukama i nogama, hara gripa i prehlada. Pojam vremena se potpuno mijenja. Čini se ili da su dani prošli ili se pretvaraju u samo jedan dan izvan vremena, zora kao da se gubi u daljini, u podzemlju kojem nema kraja. Prazni dani, čekanje bez određenog cilja, sati koji ne prolaze, u tome je psihološka dimenzija zatvora. Vrijeme je najveći neprijatelj zatvorenika…Opominješ sam sebe da je zatvor prije izbor nego osuda i da je današnje trpljenje cijena za sutrašnju slobodu.”
“Moj brat i dio zatvorenika bili smo bojovnici koji su pali neprijatelju u ruke. Znao sam da svi mi, svojim boravkom u zatvoru ulijevamo prijateljima i svim ostalim borcima u Hrvatskoj odlučniju volju da se odupru. Sve te dane, razmišljao sam o svojoj familiji, prijateljima, u tom trenutku to je bila moja sloboda.”
Hvala Mato, što želiš govoriti o Domovinskom ratu. Hvala ti zbog naše djece, hvala u ime svih zarobljenika zloglasnih srpsko-crnogorskih logora. Dok postoje svjedoci vremena, moramo pričati ove priče, govoriti o onome čega se sjećamo, i s čim živimo, kako se nikada ne bi zaboravilo.