Najteži je posao upravo onaj roditeljski. Posebno ukoliko ste roditelj djeteta ili djece s poteškoćama u razvoju. Ivona Grbešić majka je troje djece, Laure koja ima osam godina i blizanaca Tina i Tonija koji sada imaju 4 i pol, a dijagnosticiran im je poremećaj iz autističnog spektra. 

– Evo baš u ovo vrijeme kad se obilježava svjetski dan svjesnosti o autizmu mi punimo godinu dana našeg pomalo drugačijeg puta. Prošle godine smo dobili naziv za taj posebni put, a zove se autizam. Ne mogu reći da sam bila u šoku, jer je sumnja postojala već, ali ono čega je zaista bilo puno to je strah. Dobiješ nešto novo, nešto čim se bas nisi susretao u životu pa je vrlo jasno da i nemaš znanje o tome. Strah od nečeg novog, strah jer sam samohrani roditelj i kako to sve u biti prebroditi.

Spomenula si kako si samohrana majka, kako se nositi s ovakvim životnim teškoćama sam?

– Puno je veći izazov kad si u ovoj priči i mama i tata. Toliko misli i pitanja u glavi, da li radiš ispravno, jesi li na dobrom putu. Međutim kako je vrijeme odmicalo, tako sam uspjela pronaći način za sve nas kako funkcionirati, kako savladati te strahove i živjeti.

Ivona svoje misli i priču iznosi i na blogu, koji rado čitaju i oni koji nemaju ovakvih životnih izazova.

– U želji da osvijestim našu zajednicu i informiram nastao je i blog No ordinary mom. Blog i društvene mreže prikazuju naš život, kolumna koju pišem na Missmama dio su cijele priče o svijesti i prihvaćanju autizma. Uskoro bi svoje svijetlo trebala ugledati i naša udruga “I MI SMO TU”. Mislim da sam naziv govori sve. Pokušat ćemo raditi na konceptu radionica, onih koje baš i nisu pokrivene za našu djecu u gradu i ono najvažnije INKLUZIJA. Zapravo, radi se o tome da ne želim dopustiti i neću da moja djeca žive na marginama jednog društva. Zašto? I njima je ovo isto nebo i Zemlja dato na dar kao i nama. I oni zaslužuju biti dio zajednice. Biti ravnopravni.

Jesu li ljudi danas ipak osviješteniji po tom pitanju više nego što su bili?

– Mislim da je problem što je društvo dosta neinformirano i da smo navikli svi biti u kalupu i zvati se normalni. Ali, što je to biti normalan uopće? Bilo je situacija kad sam nailazila na nerazumijevanje i borba sa sustavom, ali malo pomalo dobijamo te borbe. Iza svake ostane ožiljak, onaj nevidljivi koji najviše boli, ali neka ih tu jer su mi podsjetnici da sam napravila što sam trebala za njih. Pomaci se vide, sigurno, kroz svakodnevne situacije, slučajne prolaznike, ljude koji nas okružuju, želim vjerovati da postajemo senzibilniji. Bitno je ljudima razbiti predrasude o autizmu kao prvo. Pokazati im da autistična djeca nisu retardirana, ako ih se pomno prati svaki od njih ima neki svoj skriveni talenat. Da i oni imaju osjećaje i jako ih često pokazuju, samo ih mi trebamo znati prepoznati. Iako su poneka djeca neverbalna to ne znači da nemaju što za reći, dapače znaju komunicirati očima i srcem. Vjerujem da kad otvorimo svoja srca puno toga možemo naučiti o njima i s njima.

Što je ono što možemo promijeniti, učiniti kao zajednica?

– Ono što je još uvijek problem kad su u pitanju autistična djeca pa i odrasli je nedovoljno usluga koje su njima prijeko potrebne, nedostatak psihološke pomoći za roditelje koji to prolaze i nedostatak uključivanja odraslih autističnih osoba u društvo. U Dubrovniku konkretno ima nekih pomaka, i svjesna sam da se ne može preko noći dogoditi ono o čemu zapravo sanjam, ali sretna sam kad vidim da ljudi rade na tome. Sam primjer toga bi navela udrugu u koju odlazimo a koja nam je kao drugi dom Udruga dva skalina i usluge koje dobivamo u Poliklinici za mentalno zdravlje djece u ob Dubrovnik. Žao mi je sto je na krajnjem jugu sve nekako teže za odraditi. Žao mi je sto svi studeni sa ERF-a pretežito ostaju u Zagrebu. Žao mi je da vrtić ne može pokriti terapije koje su njima potrebne. Žao mi je da kronično nedostaje asistenata. Žao mi da je stručno osoblje ne dovoljno educirano u ovom smjeru. Nadam se da će se to mijenjati s vremenom, želim vjerovati u to.

Što bi poručila roditeljima koji se prvi put susreću s autizmom u svom životu?

– Na ovom našem putu imala sam priliku upoznati jako puno roditelja , oni koji žive autizam već dugo ali i oni koji su tek na početku. Imala sam priliku upoznati odrasle autiste. Pokušavamo se držati skupa i međusobno razmjenjivati kako loše tako i dobre situacije, uzajamna utjeha i savjeti. Ono što želim poručiti svima onima koji su tek započeli ovo putovanje je da vjeruju. Da vjeruju u svoju djecu i da vjeruju u sebe i ispravnost svog postupanja. Poručila bi im da slušaju svoj roditeljski instinkt i da se vode njime. Mene do sad taj osjećaj nije nikad prevario, dapače sav napredak koji smo dobili izašao je upravo iz toga da sam slušala svoje srce. Nositi se sa životom nije lako, svi mi imamo neke svoje probleme. Ali, upravo ovaj naš posebni put mi je pomogao da shvatim da je lakše ići kroz život ako mu se ne opireš. Mi smo dobili neki novi pogled na život i zahvalni smo na tome. Veselimo se naših malim pobjedama, trudimo se iz svakog dana izvući nešto pozitivno. U biti oni su mi inspiracija i sve troje su moji učitelji svaki dan. Učim život gledati njihovim očima.

Očima ljubavi.

Što dodati na kraju, osim: kapa dole Ivona, hrabra i vječito pozitivna ženo! Teško je u ovim suludim vremenima u sebi pronaći sunce. A ti sijaš, uvijek.