Mravinca, selo Dubrovačkog Primorja imalo je krajem 19.stoljeća 137 stanovnika. Obitelji Mozara, Šteta, Pleština, Vukojević, Pače, Bobić, Škero, Gjaja potiču iz ovog malog sela koje danas, prema posljednjem popisu broji njih tek tridesetak u 20 domaćinstava. Mještani ipak kažu kako ih danas ima samo 17.

“Cijelo je Dubrovačko Primorje zapušteno, zaboravljeno. Naš načelnik kaže kako se za općinu ne može napraviti ništa, a ja mislim kako nema volje. Kada pođem u Konavle, para mi se kao da sam u Las Vegasu. Nijedan političar, a bilo je onih koji su žarili i palili Dubrovnikom nisu prstom pomakli za Primorje. Da dobijem jackpot, svoje bi selo pozlatio.”, kaže nam jedan stanovnik Mravince, koji je želio ostati anoniman.

Svako selo ima svoju priču, život priča one najteže i one najljepše. Jedna od priča iz ovog malog sela je i priča o kapelici. U potresu 1996.mala je crkvica potpuno stradala, međutim kip Gospe je iz ruševine ostao potpuno neoštećen.

Mravinca je prošla sve ratove, potrese i – opstala zahvaljujući svojim malobrojnim stanovnicima. Živi i danas, iako je tek četvoro mlađih od trideset godina. Učinili smo đir po selu, vidjeli dva izvora vode, crkvicu, groblje i puno tužnih kuća u kojima nitko ne živi. Tu je i škola, koja je nekada odzvanjala dječjim smijehom, a danas stoji pognute glave, oronula i tužna.

Tijekom Domovinskog rata Mravinca je bila okupirana. Oni koji nisu uspjeli napustiti ovo primorsko selo, ostali su u svojim kućama, na milost i nemilost rezervista i vojnika JNA. Agresori su krenuli paliti kuće, međutim, jedan ih je vojnik zaustavio. Priču o Mravinci u ratno doba, priča nam Vera Šteta, koja je tada, uz dvogodišnjeg sina Ivana bila najmlađa od preostalih ljudi u selu.

“Ivan je plakao non-stop, nisam ga mogla smiriti. Rekla sam idem s njim u sobu, pa što nam dragi Bog da. S nama su bile dvije žene, jedna je imala blizu sto godina i njezina kćer. Ostali su samo stari ljudi….Vojnik JNA koji je spriječio daljnje paljenje kuća zvao se Gojko Toroman. Počeli su ulaziti u kuće, pili su, ispitivali gdje su radio stanice, gdje je naša vojska. Jedan od njih se zvao Budo Dragović, on ih je odveo nakon tog ispitivanja u komandu. Pričao je kako mu je brat poginuo u Sustjepanu, da su ga naši ubili. Vjerojatno je to bila samo njegova priča…sjeća se gospođa Vera, majka tridesetgodišnjeg Ivana i dvadesetpetogodišnjeg Andra. Verin je muž Niko preminuo prije dvije godine od karcinoma.

“BIlo je u nas doma rakije i vina, to su sve odnijeli i psihički nas maltretirali. Bili su to mahom dragovoljci, rezervisti iz Crne Gore, Plijevlje, Dugo polje, pravi četnici. Imali su brade, nisu bili ni oprani ni ošišani. Nisam znala gdje sam…Donijeli su jedan lincuo koji su našli u nekoj kući, koji je bio šporak od piture, pa su nas optužili da smo sakrivali ranjenike. Odgovorila sam kako je to pitura, pa me pitao želim li da tu “pituru” okrene kroz cijev na oružju koje je držao u ruci. Uzeli su mi Ivana iz ruku”.

Priča nam tete Vera i kako se jedan od agresora, po nadimku Jablan, hvalio kako neće stati dok ne dođe do Trga Bana Jelačića.

“Živjeli smo u toj izbi, tamo smo jeli, skrivali se..Jednom su ušli u izbu i počeli provocirati jednog starijeg čovjeka, zvao se Ivo Pače i rekli mu “Đede, ti jedeš, a naši ljudi ginu.” Ivo im je rekao da on tu ništa ne može, da ga ubiju, pa su mu prijetili mučenjem. Saša Bošković i Savo Maslovarić odnijeli su naše zavjetno zlato iz crkve.”

Jedan je seljanin čuvao zavjetno zlato svih stanovnika Mravince. Svake godine, na Malu Gospu, kitili su kip i crkvu. Svaka obitelj bi dala komad zlata za tu priliku, netko zrno kolarina, netko narukvicu, prsten.

“Čuvalo se zlato u maloj gas-maski, našli su u njega i odnijeli. Molili smo ih da nam to vrate, bio je to naš zavjet Maloj Gospi. Dobili smo odgovor da nam je crkva na srpsku stranu okrenuta. Na našoj butizi od Dubrovkinje, napisali su caffe bar Podgorica.”

Jedan je vojnik ipak pazio na mještane. Naravno, bio je to, svima nama znan, Jovan Sredojević. Sredojević je bio zastavnik I.klase u 472.motoriziranoj brigadi Sava Kovačević. Sabotirao je radar na Šipanu, s otočanima organizirao izlačenje vojnika iz vojarne na Mljetu, pomagao Hrvatima, Slovencima i Albancima pri bijegu iz JNA. Njegova je pozadinska brigada ušla u Dubrovačko Primorje, a on je tada donosio hranu i lijekove mještanima, organizirao transport ranjenih i bolesnih. Iako je upozoren da je otkriven, Jovan je ostao na okupiranom području. Ubijen je rafalom 23.ožujka 1992. Na pragu kuće obitelji Sibiljan ostao je ležati 24 sata.

“Koliko nam je donio hrane, ja to ne mogu ni ispričati ni izbrojati. Ispekla sam kruh, rekao mi je da se zaželio vrućeg kruha. Njegovi su ga mrzili i govorili protiv njega da nosi “ustašama” hranu. Donosio nam je baterije za radio i molio nas da budemo tihi, da nas ne čuju da slušamo vijesti.”, priča nam Vera o Jovanu Sredojeviću, koji je 2014. posmrtno odlikovan Redom Nikole Šubića Zrinskog. Sredojević je obožavao Dubrovnik i njegovu okolicu, kažu da nije bilo te uniforme koja ga je mogla natjerati da naudi ljudima s kojima je živio.

“Bio je jedan mladi vojnik JNA, stalno nam je govorio kako ne želi ći na ratište. Često bi bio s nama u našoj “izbi”. Bio je Hrvat, Slavonac, nakon dva dana što smo ga vidjeli, čuli smo da je ubijen.”dodaje Vera.

Bila je velika tišina onih dana prije nego li su četnici napustili selo. “NIje se muha čula tu noć kada su oni otišli, 25.svibnja. Danas je od nas 17 koji smo tada ostali tu, samo četvoro živo. Bili su to stariji ljudi sve..

Jedan je hrvatski branitelj ubijen na samom ulasku u Mravincu iz neprijateljskog snajpera sa Lisnika, iz Trnove. Bruno Bulić bio je pripadnik Prve gardijske brigade, izviđač i imao je samo 25 godina. Blizu mjesta pogibije, roditelji su mu podigli kapelicu.

Srećko Župić, profesor iz Imotskog, draovoljac je Domovinskog rata. Njegov književni prvijenac je knjiga “Dobra ti večer, grade Dubrovniče” u kojima opisuje ratne događaje kojima je nazočio. Profesor spominje i Mravincu, pod poglavljem “Mravinca, rudnik pravoslavnog zlata”.. “Ušao sam u Mravincu, a odmah iza kamenog suhozida u zagrljaj mi se bacila uplakana starica. Neizmjerno me ljubila i stiskala suhonjavim rukama. …”Župić je pokucao na vrata Stjepa i Ane Vukojević, osamdesetogodišnjaka i opisuje kako njihovoj sreći što vide hrvatskog vojnika, nije bilo kraja. “Odjednom me ručicama oko vrata uhvati unučić Ivo. Jadničak, i on je otrpio dane okupacije s djedom i bakom. Umah se sjetim postera 1.gardijske brigade Tigrovi, kojeg je mojoj dvojici sinova posvetio u Stonu zapovjednik Mareković. Dao sam poklonjeni i posvećeni poster malome Ivi i on bijaše sretan i veseo.”

Ivan Šteta i danas čuva poster Tigrova, sa posvetom, izblijedjelom od vremena. Na jednoj Festi svetoga Vlaha, našao se mali Ivo, sada veliki momak sa braniteljem koji je 1991.došao u oslobođenu Mravincu i donio poster koji čuva za uspomenu.

Kako smo rekli na početku, život priča nevjerojatne priče. Neke su teške i ne zaboravljamo ih, ali ljepota u svemu tome je i što u teškim vremenima srećemo Ljude. One koje ćemo pamtiti zauvijek. Obitelj Šteta ostala je na svom ognjištu. Bez obzira na ratove, potrese i karcinome. Kažu ostat će dok ih bude bilo. U duši će nositi ljude poput Jovana, Srećka i mnogih drugih koji su im u tim vremenima pružili ruku.