Kad god sretnete Ivanu Mariju Vidović, na našim dubrovačkim ulicama, lice vam se jednostavno mora rastegnuti u osmijeh. Ta je žena satkana od pozitivne energije, u toj umjetničkoj duši je sve ono naše, poznato, dubrovačko.
Ivana je naša pijanistica, pjesnikinja, počasna članica i autorica izdavačke kuće udruge Akkuaria u Italiji koja ju je odlikovala prestižnom titulom Ambasodorice kulture. Klavir je počela svirati i učiti u najranijoj dobi, već s četiri godine, maturirala je u ratnom Dubrovniku 1992., a već prije završetka srednjeg školovanja primljena je na Akademiju za glazbu u Ljubljani. Dobitnica je prestižnih nagrada u zemlji i inozemstvu. Nastupala u brojnim vrlo uglednim dvoranama svijeta. Nekoliko slovenskih, hrvatskih ali i inozemnih skladatelja posvetilo joj je svoje skladbe i stihove, redovito gostuje na svjetski renomiranim festivalima, nastupa s velikim imenima iz glazbenoga svijeta kao i s glumcima kad je u pitanju poezija. Ono na što je naročito ponosna je njezin Epidaurus festival, kojeg tradicionalno svim ljubiteljima umjetnosti svake godine otvara u rujanskom Cavtatu.
“Već je dvanaesta godina festivala! Imamo čarobnjaka harmonike, Renza Ruggierija u Cavtatu, to je stvarno šteta ne poslušat! Renzo je umjetnik s pozornica kao što je Sanremo festival pa je suvišno o njemu trošit daljnje komplimente. Takvu bravuru na harmonici još nisam čula! Imamo pomno odabran program za svakoga.” kaže nam entuzijastično Ivana.
Epidaurus festival, koji već godinama dovodi umjetnike sa svih dijelova svijeta u naš divni Cavtat, počinje 7. i traje do 29.rujna.
“Htjela sam dovesti nešto sasvim novo za otvorenje, što se južnije od Dubrovnika, a ove godine baš ni u Dubrovniku nije događalo. Renzo je umjetnik takve prvoklasnosti da je to svima odmah jasno – da se radi o vrhunskom glazbeniku, a vjerojatno opet mali broj publike može ocijenit koliki je on umjetnik – jer jedino možemo vidjeti ono o čemu i sami znamo bar toliko! Prezentiramo, kao i inače i mlade talente, pa nam stiže mlada pijanistica iz Italije, točnije iz Barija, Annarosa Partipilo i njena profesorica na Konzervatoriju Piccini u Bariju Celestina Masotti, dolazi nam Trio Friedrich iz Milana, te Enjoy duo također iz Italije, iz Nizozemske s nama će bit plesači Tanga Marijke Brekelmans i Ronald Drenten, a ja ću na otvorenju naratirat vrlo zanimljivu fabulu napisanu briljantno od Umberta Fabija, talijanskog glumca i redatelja koje sam imala čast prevesti na Hrvatski jezik. Nastupit će i moja nekadašnja profesorica Vesna Miletić s našim Klavirskim duom Fantazija. Pridružit će nam se i sjajna pjesnikinja Vesna Miculinić Prešnjak iz Rijeke. Nadovezali smo se na dva prethodna događanja koja ćemo samo nastaviti, a posvećeni su Debussyu, koji prvi tako uspješno donosi ‘impresiju’ u glazbi. Impresiju koju dobija u pejzažu, prirodi, ljepoti, prenosi u glazbu i to divno oslikava. On je majstor morskog pejzaža u glazbenom smislu! Obilježavamo sto godina njegove smrti, sjećanje na skladatelja koji je obilježio potpuno novu epohu skladanja i u to doba bio prilični ‘čudak’ na pariškom konzervatoriju. Svirat ćemo nekoliko njegovih djela, pridružit će nam se basist, Hrvat koji dugi niz godina živi u Mariboru i djeluje u mariborskom SNG, Marko Mandir. Nastavljamo s našim koncertima u Kući Bukovac i ove godine predstavljamo Nenu Ćorak, našu vrsnu skladateljicu a fetivu Konavoku čiji je opus već zavidan…a što je još pred njom! Imamo i dvoje izuzetnih glazbenika sa mnom u triju Galante Giuseppe Nova koji je među najboljim talijanskim flautistima, te mezzo iz Španjolske Simona Mango. Htjeli smo napravit jedan mediteranski zagrljaj i spojit ova tri ‘kraka’ mediterana kroz univerzalni medij, glazbu! Imamo umjetnike iz Poljske za Večer Tina Pattiere, a na kraju ovogodišnje edicije ponovno će nastupit naša mezzosopranistica Diana Hilje sa mnom u duu Vox Ragusei i solist klarinetist iz Japana Koji Miura kojemu je ovo debi u Hrvatskoj uz sjajni kvartet iz Slovenije Feguš. To su četiri brata ali zbog ozljede čeliste situaciju je spasio i tako nas počastio pristankom dolaska, Vinko Grubešić iz Zagreba a konačno se obistinio moj pokušaj da s nama bude i izuzetna osobnost Vera Hrga, urednica, profesorica i pokretačica mnoštva sjajnih kulturnih inicijativa, Slovenka koja tako govori splitski da para da se rodila podno Marjana. Popratit će nam tu večer svojim doprinosom – što bi bila umjetnost i kultura kad ne bi bila ambasadorom, priča Ivana i dodaje kako je puno truda i rada potrebno kako bi se organizirao jedan ovakav festival. Potrebno je prvenstveno ići ‘pravim putem’ a on je uvijek najteži.
Vidović priča kako je ova godina teška za festival, ali da se nada kako je to tek jedan “kamen na putu”, koji će možda već iduće godine bit manji.
“Rodili smo se ođe i ođe moramo ostavit ono najbolje od sebe! Frigaj ti Amerike, Sjeverne i Južne, ma i te solde, ma nema tih solada koji mogu pozlatit prostor kojem mi pripadamo! Ovo je jedna prekretnica, ali pokazat ćemo kako se može, nijedan umjetnik nije rekao: “Neću doći, ako mi uskratiš nešto!”. Naprotiv, svi stižu i to mi daje dodatnu snagu. Uvijek je uz nas i Općina Konavle, Turistička zajednica općine Konavle, kao i Turistička zajednica županije i naš župan, gospar Dobroslavić. uz nas je Dubrovački aerodrom, a kako ne spomenut tako profesionalnu kolajnu hotela Adriatic luxury i predivni hotel Villa Pattiera u rodnoj kući tenora Tina Pattiere. Uz nas su i brojni fini donatori, restorani kojima smo uvijek iznova zahvalni. Oni svi umjetnike smjeste kraljevski a oni nam potom uzvraćaju davajući najbolje od sebe. Kad si kontenat – sve ide bolje! A hotelska publika nam je brojna i to nas jako stimulira.
Ivana smatra da je ovakva jedna isprofilirana umjetnost nešto posebno, a ne možemo je ni zavoljeti ukoliko je – nismo upoznali.
“Zato davamo svakome priliku kroz ovaj program da se i educira. Naravno, mislim na publiku, na mlade. Ovogodišnje Dubrovačke ljetne igre, nisu bile baš na svom nivou, što mi je žao, jer sam Dubrovkinja i glazbenica i organizatorica. Ovo ne govorim s egom već s dušom. Dušom onoga tko se rodio u Dubrovniku. Jer ego traži kvantitetu a duša kvalitetu. Kroz sve tri moje uloge u zadnje vrijeme sam razočarana Igrama, one idu nase, a ne naprijed ma kako to istiketirano bilo – program i kvalitet su jedina etiketa koja postoji! Đe je onaj naš stari sjaj, đe je onaj Dubrovnik? Paraju tuđe igre u Gradu! Takve svari mora radit isključivo umjetnički tim koji pozna podneblje i zna mu se približit s dušom pa i u drugim segmentima u HR – mora kompetencija biti na prvom mjestu, a ne podobnost. Kompetencija motivira. Nikako ne bih htjela da me se pogrešno shvati: ne sudim, ne kritiziram, ne kukam. Samo dajem zaključak o onome o čemu znam a sve što izjavljujem smatram samo prijedlogom za boljitak a ne preprekom! Smatram da su mnoge stvari ne samo kod nas nego u svijetu u velikoj krizi. Prava kriza jest kriza vrjednota i kompetencija. Ako ne promijenimo mentalni pristup, kriza će se nastaviti. Ne može se prolazit na ispitu i natječajima ako imamo ‘dobre veze’ već samo ako imamo dobru kompetenciju. U protivnom se razvija narod nekompetencije, a to je svima na štetu. Prvo smo nezadovoljni sami sa sobom, a u doticaju s drugima smo vrlo apatični zbog nezadovoljstva jer do cilja nismo došli zbog svoje vrijednosti već olako. Kad ćemo mi tom cestom, ne znam, a silno žudim i davam sve od sebe da bude tako!”
Kako doživljavaš Dubrovnik danas?
“Dubrovnik je za mene u prvom redu vječno ostvareni san koji me non-stop formira. No, često sam tužna jer mi se čini da ga tretiraju poput umornog, paradnog konja kojeg neđe u svibnju okite i ‘nađiđaju’ neukusnom bižuterijom, pa ga puste, jadnička, tamo neđe u studenom da zamire. Samog, uspavanog dok dočeka ponovno kićenje. Naše se dubrovačke snage trude da se to poboljša. I mi se moramo bez prestanka trudit. Svi! Moramo bit zajedno – jer naše zajedništvo će ga spasit. Ne znam zašto rijekto tko u Gradu tuđi uspjeh ili sjaj smatra svojim klonućem. Naprotiv, svaki uspjeh je sveopće dobro i jedino kao takvo ima smisla. Ako smo nešto dali zajednici u kojoj živimo a nju smatram svojom širom obitelji onda smo dali za svih nas a ne samo za sebe. Mislim da treba više Acta non verba (Djela, ne riječi). Imamo sjajnu povijest u svakom smisli a povijest je ipak Historia est magistra vitae.A svakodnevni problemi u kojima se nalazimo rastužuju. Treba ih riješit. Nema tu teško je i ne može se. Neke se stvari moraju promijenit. Dubrovnik svima na kartolini izgleda bajno, a pitaju li se kako mi možemo do našega Grada, kako meni pošta može iz Gruža finut u Split, pa iz Splita ponovno do općine Konavle? Pješke sada dijelimo pozivnice za festival, jer znam da ih drugačije ljudi neće dobit! Ja sam entuzijast, ma da me ‘namlatu’ ne bi mi uzeli entuzijazam i ljubav prema glazbi i prema svom zavičaju.”
Proputovala si svijet. Pola godine si na putovanjima, pola si doma. Ima li ljepšeg grada na svijetu?
“Iskreno, nema. Jer Dubrovnik ima baš sve, starinu i prirodu, ima duh i eleganciju. Dubrovnik je poput ostvarenog sna! Svi su dobrodošli u njega, ali tek kad je nama u njemu lijepo. Mi moramo biti najkontentiji da bi druge učinili kontentima! Moji gosti, umjetnici su oduševljeni kad dođu ovamo. Kad se dignu ujutro, pa iz hotela Croatia vide Mrkana i Bobaru, u daljini tamo grad stoji..pa barčice, krikove galebova, pa ima li ljepšega od toga?? Ako ne dođu dvije, tri godine, ofenđaju se na mene i đilozi su na one druge koji su pozvani. Ma mi moramo počet cijeniti ljepotu kojoj se oni tako dive.”
Imaš li slobodnog vremena za sebe pored svih obaveza koje imaš?
“Iskreno, nemam, ali ga učinim. Sad bi recimo trebala poć doma i pljusnut se po faci da ne zaspem i vježbat do ponoći. Neću tako učinit, nego ću ipak poć u Lapad, otplivat po ure i onda idem svirat. Landrala bi ja pola dana da mogu, ali sad to vrijeme moram žrtvovat. Sviram po par sati dnevno, ako imam neki težak koncert, onda čak i do šest sati. Najviše energije mi uzmu drugi ljudi, kao da ne govorimo isti jezik. Zbilja ne znam koji je problem u komunikaciji, kad ja kažem jednu rečenicu, a netko razumije drugo, to me iscrpljuje.”
Koliko se stres, nervoza, iscrpljenost, osjeti u tvom sviranju?
“Brzo se opustim. Sad sam svirala u Bolu na Braču, ma kao da nije festival u tijeku. Pa sam baš sretna da taj mehanizam funkcionira dosta brzo. Pitali su me imaš li ti festival ili ne organiziraš li to, kako se možeš ovako opustiti i svirati? Mislim da je već sada to i moje dugogodišnje iskustvo. Količina je posla velika, trenutno oko festivala, pa tehnički problemi, ali najviše ta ljudska negativa koja baš izmori. Ipak, u svemu pokušavam naći zrno zlata koje u svima nama postoji.
Mama te često prati na tvojim putovanjima, gošća je na tvojim koncertima. Koliko ti to znači?
“Nema ljepše nego kad u majci imaš najboljeg prijatelja, profesora, ne samo za glazbu, nego za sve. Nema ljepšeg od toga kad je s tobom prijateljica s kojom se možeš non-stop smijati, to je punjenje baterija. S druge strane, moja je mama skoro pola stoljeća profesor glazbe i kad god nešto zaboravim, ona je tu da me podsjeti, kad je neki glazbenik rođen, kome je godišnjica rođenja ili smrti. Svirala je klavir jako lijepo kad sam ja bila dijete, očaravalo me kad bi svirala doma, za prijatelje. A otac je opet neizbježni logistični dio. Imam veliku podršku u mojim roditeljima, nikad mi ništa nisu uskratili. Nisam uvijek ni laka, često sam i tvrdoglava, kad nešto sebi stavim u glavu, to mora bit tako. Koliko god je poslije krasno kad se to ostvari, mukotrpan je put do toga, pa mi je podrška jako bitna. Divan je to osjećaj, kada nad sobom imaš jedno sunce, a moja mama je meni upravo to.”
Kada si najsretnija?
“Kad sam mirna. Nema ljepšeg osjećaja od mira i čiste savjesti. Nema ljepšeg osmijeha od onog koji proizlazi iz vlastitog mira i zahvalnoti: samo takav osmijeh uzvračen je osmijehom drugih! To ne znači da život nije buran i na momente ti se čini nemoguće teškim, ali mir ne znači izočnost konflikta već sačuvati mir u sebi i pored svega što prolazimo. Hvala Bogu, sama sebi se mogu podičit sa spokojem i vedrinom. Tuđa mi kritika ne znači ništa ako nije konstruktivna i od znalca, najgora mi je ona moja vlastita. Nekad sam prestroga prema samoj sebi, ali i da se ponovo rodim, opet bih radila isto. Lijepo mi je zaspat kad znam da sam nekoga uveselila, pa makar to bila najobičnija sitnica. Nema ljepšeg osjećaja nego kad voliš ono što činiš i to je premija! Bavim se glazbom, jezikom kojega svi razumiju, od najmanjeg djeteta, do životinja.”
Ivana priča kako su njezini najstrožiji kritičari njezine – mačke.
“Vole Mozarta, ali dobro odsviranog. Ako falim notu, odma se probude i gledaju u mene. Gusta ih valjda vibracija žice, slušaju, predu, osjećaju vibraciju i ljepotu suzvučja. Kad dođem u one neke kričave tonove, to ih nikako ne gusta. Jedan od mojih mačaka, Gospar Ivo, tri dana ne jede kad me nema. Padne u depresiju. Ne da mi se spakirat, legne mi na valižu. Onda ili uzmem drugu valižu ili njega prenosim po kući. Ma, presretna sam ti uz moje beštije.”
Fali li ti more kad ga ne vidiš neko vrijeme?
“Ajme, kad sam studirala u Ljubljani i došla jesen. Idem tim lijepim gradom i nešto mi fali…Pitam se što ja tražim.. Otvorio mi se odgovor kad sam došla doma, u Gruž, izašla na taracu i vidjela more! Rekla sam mu: “Tebe ja tražim! No, mogla bi ja svuđe živjet, nać svuđe nešto što me gusta, vazda ima ljepote oko nas, ali da bi mi falio Grad, moji doma…bi. Svaki put kad vidim Grad, ja se ponovo zaljubim. Isto je kad vidim Cavtat, koji ima formu zagrljaja. Svaki put osjećam kako me taj grad zagrli, kad god dođem. Imamo tamo staru kuću, četvrtu po starini, iz 1300 i neke godine. To je kuća porijeklom venecijanske obitelji Kasilari od moje none Marije. Tamo sam provodila dobar dio djetinjstva. A ta obitelj je vrlo važna u povijesti Cavtata: bili su gradonačelnici, učitelji, upravitelji škole, učili navigaciju čak i velikog Vlaha Bukovca, prijateljevali s njim…
Ivana govori slovenski, engleski, talijanski, španjolski, snalazi se u francuskom i sporazumijeva se i na njemačkom i portugalskom.
“Govorim i dubrovački, naravno! Nije to zanemarivo, to je najvažnije! Ne smijemo to izgubit, to je naše. Svi dolaze i hvale se s našijem Gradom, brendom Hrvatske, a ne razumiju naš jezik. Mi prevodimo kako bi nas razumjeli, a nijesam baš obadala da u Zagrebu ili Splitu prevode kako bi ja razumjela njih. I svaka im čast na tome!”
Ostavila sam Ivanu u njezinome Gružu, umornu, ali nasmijanu pred još jedan cavtatski festival. Ivani treba skinuti kapu jer donosi kulturu, umjetnost na hrvatski jug i promovira ga umjetnicima, ali i cijelom svijetu na naljepši mogući način. Predstavlja ga onako kako su ga nekada doživljavali naši stari ljubeći naš najljepši, kameni Grad.