Neki dan ulazim u autobus pun ko šipak i dok sam se jedva zbila izmedju dvije “malo jače” starije gospođe nisam mogla ne primjetit brontulanja na uho. “Ajme meni ovijeh stranaca!! Imaju li poć đe drugo nego u grad?!” “Ne mogu vjerovat da moram po ovoj vrućini na poso” čuje se ženski glas u pozadini. “Gladan sam ko vuk, stara mi je danas kuhala blitvu, ništa nisam okusio.” Stao je autobus na stanicu, a stala sam i ja u svojoj glavi i razmislila…zašto su ovako negativni?
Zar ne živimo svi od turizma i zar im ne trebamo reć hvala tim strancima koji su od cijelog svijeta došli se divit našem domu? Zar ne trebamo bit sretni što uopće imamo posao? Nije li se ta majka potrudila oko tog objeda, unatoč tome što i ona radi bi radije u Orsana na marendu?
Mene često osvijesti rečenica da bi neki sve dali za ono što ja imam ili ti ili ova żena što mora na posao. Za sreću je potrebno tako malo, a mi uporno zatvramo oči. Osmijeh nam je tu, ispred nosa. Što čovjek može više trażit od obitelji, zdravlja i ovoga grada?
Kad bi se barem svaki dan zahvalili na onome što imamo i na onome što nam dolazi, vidili bi koliko toga imamo, koliko smo blagoslovljeni i koliko je zapravo punih čaša. Ne trebamo uvijek tražiti još, već napraviti još bolje od onog što imamo.
Tko gleda vanka, sanja, tko gleda unutra, budi se.
Rea Lucia Žuvela
