Danas su tri mjeseca otkako je u lokalnim, ali i nacionalnim medijima odjeknula vijest kako su na Žarkovicu uz pratnju policije došli veterinarski inspektori. Naknadno se saznalo da su došli zbog zaprimljene anonimne prijave zbog držanja životinja u nehumanim uvjetima u azilu i pronevjere sredstava, odnosno nenamjenskog trošenja sredstava.

Dan poslije, volonterka Sandra Sambrailo na Facebook grupi Društvo za zaštitu životinja Dubrovnik objavila je post kako su šinteri upali u azil i odvode pse. Događaj je to koji je javnost odmah podsjetio na 2015. godinu kada su malo iza ponoći, po nalogu tadašnjeg gradonačelnika Vlahušića, šinteri i interventna policija upali u azil i odveli 80-tak pasa diljem Hrvatske. Sandra Sambrailo je tu noć završila u pritvoru, a volonterima je već na Brgatu, odnosno Bosanci bio prepriječen put kako ne bi mogli doći u azil i vidjeti što se događa.
Od kraja svibnja afera Žarkovica se iz dana u dan zahuktava. Podsjetimo, veterinarska inspekcija izdala je rješenje po koje se svih 200 pasa mora izmjestiti u roku od 15 dana, potom, 8. lipnja PU DNŽ je poslala priopćenje u kojem navodi da se Anica Sambrailo sumnjiči za više kaznenih djela iz oblasti gospodarskog kriminaliteta, odnosno za kaznena djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju, krivotvorenje isprave, neisplatu plaća i povredu prava iz socijalnog osiguranja, dok 1. srpnja izlazi priopćenje u kojem stoji da se volonteri Društva za zaštitu životinja Dubrovnik, Sandra Sambrailo i Tomislav Vekić, sumnjiče za kazneno djelo ubijanja ili mučenja životinja, a što je ubrzo potvrdila i odvjetnica Društva Viktorija Knežević.

Od 1. srpnja, vođenje projekta Adopt Žarkovica preuzela je dugogodišnja volonterka Ana Ivelja s kojom smo proveli jutro na Žarkovici kako bi se osvrnuli na protekla tri mjeseca i provjerili kakva je situacija trenutno u azilu.

Kako započinje tvoja priča sa Žarkovicom i kako je došlo do toga da ti budeš izabrana za voditeljicu projekta?
-Prvi put sam došla na Žarkovicu prije nekih sedam, osam godina. Sasvim slučajno smo tadašnji dečko, a današnji suprug i ja bili u prolazu i imali smo neke novce koje smo željeli donirati. Tadašnji djelatnik azila nas je proveo kroz azil i kada sam bila na putu doma rekla sam ‘’nikad više’.
Prvi put kad čovjek ovdje dođe, u najmanju ruku ostane pod dojmom. Ali, kao i skoro svi koji su to isto promislili vratila sam se nakon nekog vremena. Dolazili smo povremeno, bili smo dostupni za prijevoz, ne samo pasa za Žarkovice nego i mačaka koje su se pronalazile. Ne mogu reći da sam u tom period bila aktivni volonter, više se to svodilo na povremene posjete, ali uvijek smo bili na raspolaganju.
Prije četiri godine na grupi Društva je objavljeno kako je na streljani izbačena kuja s osam štenaca. Došli smo tih dana u azil i vidjeli da je jedno štene duplo manje od ostalih i da ga kuja odbacuje. Tada još nismo planirali imati psa jer smo živjeli u stanu s tri mačke, ali smo se sutradan vratili i odveli je kući jer cijelu noć nisam mogla zaspati i prestati misliti na nju, kako ne jede i kako je danima takva na plus 40 C jer je bio 15. kolovoz i kamen je pucao od vrućine.
To je naš prvi pas, naša Miška i možemo reći kako je s njom sve krenulo.

Nedugo nakon nje, bračni par Ivelja udomio je i Pača, drugo štene, te i tako ostali na neki način povezani s azilom.

-Ta priča se intenzivirala ovu zimu kada sam se zaposlila ovdje kao radnik u ovom donjem dijelu azila gdje sam radila nekih pet i pol mjeseci.
Kada je došlo rješenje Veterinarske inspekcije, nadležnost Sanitata je bila da izvrši rješenje. Oformila se jedna grupa na čelu s Aleksandrom Hampamer iz Čakovca, Ivanom Crnojom iz Osijeka i Lukom Omanom iz Prijatelja životinja i njihovim volonterima koji su smislili plan pomoći jer su vidjeli da moraju reagirati. Došli su pomoći prvenstveno psima, spremni na maksimalnu suradnju sa svima koji su tu s istim namjerama. Grad Dubrovnik je reagirao na sve potrebe da se projekt pokrene, a i danas skoro 3 mjeseca nakon početka, pruža podršku svim projektnim aktivnostima.

Sinergija vodećih aktivista na području zaštite životinja, uz podršku javnih tijela, stvorila je ovaj projekt, a najveći uspjeh svih jest činjenica da je dosad skoro 170 životinja zbrinuto sa Žarkovice, kaže nam Ana Ivelja.

-U početku je situacija bila kaotična. Nije se znalo ni koliko je pasa ni u kojem su stanju. Voditeljica projekta Nina Rosić angažirana je od strane Grada da postavi na noge projekt i u toj prvoj fazi napravljeno je iznimno mnogo. Od hitnog izmještanja bolesnih i potrebitih pasa, testiranja na zarazne bolesti velikog broja pasa do uspostavljanja svih procedura. Tada se nas nekoliko stalnih volontera stavilo na raspolaganje te ponudilo pomoć i sve informacije. Nama su psi uvijek bili na prvom mjestu, bez obzira na to što nekima takav pristup smeta. Tako da sudjelujemo od samog početka u projektu.
S obzirom na to da je Nina bila privremeno angažirana, unutar grupe se postavilo pitanje tko će preuzeti projekt. Još od prvog dana osjećam potrebu da zaista pomognem tim psima i htjela sam dati doprinos projektu s obzirom na to da sam itekako vezana za ove pse, poznam ih i cijelu situaciju jer sam tu, bila volonter i radila pa sam odlučila pridružiti se projektu.

Rekla si kako je situacija bila loša. Možeš li nam reći kakva je bila situacija, a kakva je sada?
-Nakon što je napravljen registar pasa u kojem su upisani svi podaci o psima, situacija se iskristalizirala i znali smo na čemu smo. Kada je popisivanje završilo na Žarkovici su bila 202 psa. Kako je projekt odmicao broj se povećavao.
Prema evidenciji, od pobrojanih pasa, blizu 50 % njih nije bilo kastrirano, gotovo 40 % je trebalo liječenje, a samo 40 % pasa bilo je označeno mikročipom. Tu treba naglasiti da je tih 40% pasa koje je trebalo liječiti bilo iz nekih vidljivih razloga. Volonteri koji imaju godine iskustva sa životinjama su procjenjivali na izgled, a kako je vrijeme odmicalo mi smo na psima koji su na prvu procijenjeni kao zdravi, točnije nemaju nikakvih vidljivih znakova bolesti, ustanovili da imaju recimo kronične upale ušiju koje traju godinama i trebaju hitno liječenje. Ono što tada nije uvedeno u registar pasa, a što sada vidimo je da svaki stariji pas ima ogromnih problema s upalom desni, polomljenim i trulim zubima, neki ni nemaju zube… Također smo imali i testiranja na lišmaniju koja su pokazala kako pas koji izgleda sasvim zdrav na prvu, aktivan je i ima apetita, ima lišmaniju i treba terapiju. To je bolest za koju udomitelj mora znati, biti informiran i potom donijeti odluku. Mi smo tu da damo sve informacije, ali i savjete i trajnu podršku svim udomiteljima. Testirano je oko polovine pasa, većina više nije na Žarkovici, a radi se oko 60 pozitivnih nalaza.

FOTO: Udruga S-PAS by Gloria Malin

Koliko je pasa trenutno u azilu?
-Trenutno je u azilu 108 pasa od kojih su dva nedavno pronađena štenca.

Još prije cijele početka ove afere, neki od bivših volontera su upozoravali na cijelu situaciju i kako sve kuje na Žarkovici nisu sterilizirane i kako se psi međusobno pare što je Društvo za zaštitu životinja oštro demantiralo. Evidencija je pokazala da ipak nisu i da je to jedan od većih problema. Također, zadnjih dana se na društvenim mrežama Žarkovica uspoređuje s drugim gradovima u Hrvatskoj po broju štenaca te navode da se u 77 dana projekta sterilizirala tek jedna kuja. Možeš li nam reći koji broj štenaca je ovdje zatečen te koliko pasa je kastrirano od početka projekta?

-Kada je to sve počelo ne znam tko je koga informirao i koja je bila svrha svih tih izjava, to znaju jedino oni, ali činjenice su tu, matematika je vrlo jasna.
Mi smo čim je inspekcija došla zatekli kuju sa sedam štenaca za koju je bilo rečeno da je to jutro iskrcana ispred azila i da su je hvatali sat vremena. Međutim, znamo da nije. To je kuja koja je nažalost okoćena na Žarkovici, a njenu majku, kuju staru nekih pet godina smo zatekli u tjeranju.
Kako je projekt odmicao, našli smo još dva legla. Jedno leglo od četiri štenca je okotila kuja stara 10-12 godina i možemo pretpostavljati koliko ih je nažalost bilo prije. Drugo leglo je bila kuja od četiri godine sa šest štenaca.
Kada se sve zbroji, ukupno 22 živa štenca smo našli i izmjestili. Ističem živa zbog toga što su tijekom projekta neki od volontera vidjeli i mrtve štence. Ova zadnja dva smo pronašli u takozvanom boksu divljaka gdje je bilo šest ženki i šest mužjaka od kojih je samo jedna ženka, sad vidimo, bila kastrirana, a većina pasa izgleda kao da je u nekom srodstvu.
Od početka projekta kastrirani su uglavnom svi psi koji su otišli dosad sa Žarkovice, a u zadnjih nekoliko tjedana kastrirali smo 19 pasa.
Ono što me nekako u svemu tome baš pogodilo je to što je jedna od nađenih kuja sa štencima majka moje Miške, a druga je njena sestra. Obje bez imena. Obje sa štencima ispod starog autobusa gdje smo i Mišku prvi put ugledali.

FOTO/VIDEO: Ana Ivelja

Ivelja ističe kako dio pasa nije imao imena.
-Nekih 10% pasa nije imalo imena. Oni su bili recimo ‘’divljak s ulaza’’, ‘’sestra od divljaka’’ ili ‘’brat od xy’’. Nitko iz boksa ‘’divljaka’’ nije imao ime.
Tako da su neki psi po prvi puta dobili imena. Darko, Alek, Štaki, Pina, Gunila, Lena, Erika, Đulija, Kalamiti … sve redom bezimeni psi, nekastrirani, a poneki i jako bolesni. Prva tri psa su zatečena u groznom zdravstvenom stanju, a za njihovo hvatanje i pomoć pri transportu bila je organizirana pomoć iz Dumovca. Oni su danas na skrbi Udruge S-Pas koja je preuzela na sebe najteže slučajeve sa Žarkovice. Uz pomoć Glorije Malin i njenog tima volontera uspjeli smo u kratkom roku izmjestiti pse koji su bili životno ugroženi i slobodno mogu reći spasiti im tako život. Danas su neki od tih pasa neprepoznatljivi, ali isto tako pred nekima su mjeseci napornog rada nakon čega će biti spremni za udomljavanje.

Koliko ljudi trenutno radi na projektu?
-Kada je projekt krenuo, Prijatelji životinja su odmah raspisali oglas u kojemu su se tražili radnici jer je bilo jasno da su ljudi najpotrebniji kako bi išta moglo funkcionirati.
S obzirom na to da je sezona već bila počela, bilo je najgore vrijeme za tražiti radnike i oformiti tim, ali uspjeli smo. Sretna sam što smo okupili mlade i entuzijastične ljude, nas petero je stalno na terenu, a imamo podršku u administraciji i dosta ljudi koji su uključeni u te poslove. Pomaže nam i udruga Network for Animals koja osigurava naknadu za strane volontere.
Dolaze nam i strani volonteri koji svojim iskustvom i kontaktima u inozemstvu nam pomažu stupiti u kontakt s udrugama i organizacijama koje bi nam mogle pomoći.
Osim svakodnevnih aktivisti u azilu, radimo sa psima na njihovoj socijalizaciji. Sretni smo kad vidimo napredak nekih pasa i to nas gura da nastavimo i s ovim težim slučajevima. Kod nekih jako plahih pasa koraci su spori, a pomaci mali jer su neki od tih pasa od šteneće dobi u čoporima. Trudimo se na sve načine da im povećamo šanse za njihovo udomljenje jer ovi psi ne samo da zaslužuju otići odavde, oni to po rješenju inspekcije i moraju.
Naravno da ne postoji sklonište koje je bolje od doma i u niti jednom skloništu psu ne može biti bolje nego doma, ali postoje skloništa koja su itekako bolja i koja su kao dom u usporedbi s ovim ovdje. Zato smo u stalnoj potrazi za skloništima i udrugama, domaćim i stranim, koja psima sa Žarkovice mogu pružiti skrb i život dostojan življenja.

Rekla si kako ste uspjeli oformiti tim.
-Mi od početka projekta imamo dovoljan broj ljudi. Kada su Ivana Crnoja, volonterka iz Osijeka i ekipa na početku došli, oni su željeli surađivati, ali ono što sam ja vidjela dok još nisam bila uključena u projekt jest da su se konstantno davale neke informacije koje nisu išle u korist pasa. Kako je projekt odmicao, događala su se i situacije u kojima je dolazilo do opstrukcije projekta poput otvaranja bokseva, puštanja pasa iz istih… Članovi Društva su još uvijek samo osumnjičeni i ne postoji pravna osnova da se oni maknu, iako nas u momentima koče i vraćaju unatrag, ali mi još uvijek idemo na tu neku komunikaciju i suradnju.

Suradnja sa stranim udrugama

-Neka skloništa su nam se sama javila, neke smo mi kontaktirali, a neki su već bili u kontaktu s udrugom Network for Animals. Jedno od njih je i DIOZ iz Poljske. Krenuli smo razmatrati te mogućnosti i taj proces je tekao tako da su oni nama poslali sve informacije o skloništu, Network je organizirao posjet skloništu koje je posjetio i njihov fotograf koji je bio i na Žarkovici radio na projektu. Čekali smo te informacije i dobili zeleno svjetlo da je sve ok te tek tada smo započeli komunikaciju. Uz fotografije, dostavljeno nam je i puno informacija o skloništu, poput toga da u DIOZ-u psi ne žive u kavezima. Žive slobodno na ograđenim livadama. Imaju šume, potoke, bolnicu s tri veterinara, a Networkov fotograf je rekao da takvu opremu nije vidio u niti jednom skloništu. Spasili su preko 1000 životinja iz Ukrajine, ali te životinje su išle na daljnju skrb drugim udrugama i to su ljudi kojima je dobrobit pasa na prvom mjestu. Kada smo se uvjerili da je sve u redu, krenuli smo s odabirom pasa kojima bi najbolje odgovarao život kod njih. Poslali smo pet pasa koji ovdje živjeli na parkingu i bili slobodni šetači. To su u prvoj turi bila tri Mala Crna, Maza i Pejo jer vjerujem da bi bilo kakve ograde na njih djelovale destruktivno. Tu je još i sedam pasa koji su zahtijevali dugotrajnu veterinarsku skrb i nadzor. Svi oni su prvo prevezeni u Animalis Centrum kako bi se riješila potrebna papirologija i sve što treba. Psi su trenutno u karanteni, dobili smo slike i videe i sretni smo što psi idu na takva bolja mjesta gdje će imati sve što treba. Eric i Konrad koji vode DIOZ su posjetili Žarkovicu. Dodatno smo razgovarali o njihovom skloništu, koliko još kapaciteta imaju, što sve mogu pružiti psima, vidjeli su sve pse te smo dogovorili da će oni u preuzeti još 13 pasa.
Ovo je etapa koja je malo sporija pogotovo zato što trenutno od 108 pasa na Žarkovici njih sigurno 50% nije čipirano, a da bi ti psi mogli otići bilo gdje u inozemstvo, moraju imati putovnicu, biti čipirani, imati sva cjepiva i sl. a za to je potrebno vrijeme i svi psi moraju otići u ovlašteno sklonište Animalis Centrum. Mi ih ovdje ne možemo čipirati jer bi to bilo protivno odluci Veterinarske inspekcije. Inspekcija je upoznata s time jer ih na tjednoj bazi obavještavamo što je napravljeno i o svemu što se događa na Žarkovici.

Osim s udrugom iz Poljske, surađujete i s udrugom iz Velike Britanije.
-Tako je. Dvije udruge iz Velike Britanije su nam se javile i ponudile pomoć koju smo objeručke prihvatili. Udruge iz Velike Britanije nemaju skloništa nego su tkzv. rehoming udruge koje pse uzimaju na privremene domove. Iz prošle skupine pasa koji su otišli, tri psa su trajno udomljena, a to su Iggy, Blacky i Miki. Sam proces suradnje s bilo kojom britanskom udrugom zahtjeva intenzivnu i svakodnevnu komunikaciju gdje im se davaju sve informacije o psima. Također zahtijevaju i videa u kojima im dodatno predstavimo pse, psi se veterinarski obrađuju, rade se testovi na razne bolesti, a po novom da bi pas ušao u Veliku Britaniju mora imati i test na brucelozu. Uz to, uključujući sve nužne provjere, proces je zahtjevan i dugotrajan.

Je li istina da odbijate brojne udomitelje?
-Istina je da su neki potencijalni udomitelji odbijeni, ali radi se o pojedinim slučajevima, s jasno obrazloženim razlozima. Postoje jasni kriteriji za udomitelje i procedura je jednaka za sve. U bilo kojem slučaju mi moramo misliti na dobrobit psa. Već kod prvog udomljena imali smo slučaj da pas nije funkcionirao s macom i hitno se tražio drugi dom. Srećom sve je, zbog ogromne podrške svih uključenih, prošlo jako glatko i naša Stefany sad uživa u (drugom) divnom domu.
Također, neki udomitelji javili su se za vrlo zahtjevne pse, poput nesocijaliziranih pasa u teškom zdravstvenom stanju, a pritom nisu imali osnovne uvjete zadovoljene – poput stambenog pitanja, ograđenog dvorišta, mogućnosti financiranja i prijevoza do veterinara. Uopće zamisliti takvog psa u nesigurnom okruženju – znači psa koji ima teški oblik lišmanije, poluslijep je, užasno nepovjerljiv i hvatan  uz stručnu pomoć ekipe iz Dumovca– je riskiranje života.
Uz to, dosta udomitelja je odustalo nakon što su dobili sve informacije. Od početka smo bili svjesni da će velika prepreka udomljenju biti zdravstveni problemi, godine i stupanj socijalizacije. Nažalost, veliki je broj seniora, dok je većina mlađih pasa s vrlo niskim stupnjem socijalizacije.
Ljudi se sada pitaju kako se 110 pasa ne može udomiti unutar Hrvatske, ali moraju biti realni. Udomitelji koji nam se javljaju jer žele udomiti psa – uglavnom je to neki manji, mlađi pas. Mi smo u situaciji u kojoj trenutno imamo tek pokojeg manjeg mlađeg psa, ali to su psi koji su plahi i s kojima treba dosta raditi. Mi potencijalnim udomiteljima pružimo sve informacije, pošaljemo i videe te poneki ljudi u tom trenutku ipak odluče odgoditi odluku o udomljenju.
Ili nisu spremni raditi s tim psom, nemaju vremena dovoljno mu se posvetiti. Također, ako i dođe do udomljenja takvog psa, mi moramo imati plan B ako se ta obitelj predomisli i odluči vratiti psa. Takve situacije se događaju i u najboljim uvjetima i najboljim skloništima, zato moramo uvijek misliti i na tu mogućnost. Sigurnije je da psi prvo idu na privremene domove gdje se ljudi mogu posvetiti psu i pomoći u traženju zauvijek doma. Za dosta pasa ima upita i pitanja na koja ne možemo dati odgovor, a privremeni domovi su idealno rješenje, pogotovo za seniore koji tako malo zahtijevaju.

Veterinarska inspekcija produžila rok za izmještanje pasa za još 45 dana. Kako gledate na to i je li to dosta vremena da se ovih preostalih 108 pasa izmjesti?
-Definitivno ovih 45 dana nije dovoljno za sve što smo planirali. Kad realiziramo sve što smo planirali i psi odu na smještaje, ostat ćemo na nekoj brojci od 70-80 pasa to je svakako još uvijek dosta pasa. To će biti psi koji su zahtjevniji za udomljenje, oni koji su plahi, nepovjerljivi, ne prilaze ljudima, ne volim reći divlji, ali na neki način jesu. Onda će biti potrebno ući u treću fazu projekta kada ćemo se svim snagama staviti da tim psima pojedinačno nađemo ili sklonište ili domove. Vjerujemo da će tada inspekcija uvažiti sve napravljeno i da ćemo tada pričati o brojci od 200 izmještenih pasa u nekoliko mjeseci što je stvarno ogroman pothvat pogotovo uzmemo li u obzir u kakvim stanjima su psi otišli.

Vidjeli smo da se u Knežici osposobio prostor za prihvat pasa. Mještani zbog toga negoduju i strah ih je da će se dolje skupiti veći broj pasa te taj prostor postati nova Žarkovica? Koliko je pasa pronađeno na ulici od početka projekta? Je li se razmišljalo da se neki psi sa Žarkovice, kada ostane neki manji broj, prebace dolje?

-U Knežici se nalazi privremeni prostor za siguran smještaj pasa do dolaska prijevoza ugovorenog skloništa, najdulje 24 sata. U bokseve može biti smješteno maksimalno 6 pasa i to na maksimalno, opet napominjem – 24 sata. Psi sa Žarkovice, prema rješenju veterinarske inspekcije smiju se samo izmještati preko službenih skloništa. U prostor na Knežici do sada su bila smještena samo 2 psa, jedna ženka pronađena na magistrali i štene koje su turisti pronašli u Konavlima i donijeli na Žarkovicu. Štene je bilo u lošem stanju i odmah je pružena veterinarska pomoć. Lijepa vijest jest je da su turisti koji su ga doveli, odlučili ga i udomiti. Maleni je trenutno na skrbi u Animalis Centru i čim primi sva cjepiva i bude spreman, ide u Nizozemsku, nazad kod svojih spasitelja koji su ga pronašli odbačenog uz cestu.
Od početka projekta do danas je pronađeno ukupno 6 pasa, 5 ih je bilo bez mikročipa, dok je jedan pas zbog smrti vlasnice ostao bez skrbi.

Ivelja se osvrnula i na prozivke na društvenim mrežama
-Ne razumijem koji su motivi ljudi koji konstantno imaju potrebu širiti dezinformacije, laži i uvjeravati, prvo sebe pa onda javnost, da su relevantan izvor istine – a nikad nisu ni bili na Žarkovici. Ni nogom kročili, ni jednog psa vidjeli, a kamoli nešto korisno napravili – nisu ni prije, a kamoli će sada. Ako im je do dobrobiti pasa onda je za očekivati da će pomoći u pronalasku domova, a ne konstantno tražiti pažnju širenjem intrigantnih teorija zavjere (poput one da pse šaljemo u laboratorije). I onda se svi pitaju pa kako je zaboga došlo do ovakvog stanja na Žarkovici – upravo zato što su se ljudi međusobno svađali, vrijeđali i ponižavali dokazujući tko je veći ljubitelj životinja i tko je više u pravu. Malo tko je napravio išta konkretno za životinje od kojih su neke i po 14 godina Žarkovici. I ono najgore – još su!
Srećom, danas se radi tek o nekolicini takvih ljudi, ono što projekt čini živim je svakako podrška svih ljudi koja stiže sa svih strana Hrvatske, ali i svijeta. Od pojedinaca do udruga i organizacija koji neumorno rade na pronalasku smještaja i domova, ili nam pomažu na terenu.

Kako ljudi mogu pomoći, osim udomljenjem?
-Još uvijek 110 pasa treba hitni smještaj – molimo sve koji su u mogućnosti pružiti psu zauvijek ili privremeni dom da nam se jave. Molimo također sve da dijele oglase s Facebook stranice AdoptZarkovica kako bi nam pomogli u traženju domova. Svi su također pozvani da dođu na Žarkovicu i upoznaju pse, a i posla uvijek ima ako žele da pomognu.

Osim Ivelje, na Žarkovici smo zatekli i neke od radnika i volontera

-Vidjela sam oglas koji su objavili Prijatelji životinja i odlučila sam se prijaviti. Po struci sam veterinarski tehničar i ovo mi je na neki način posao u struci. Ovdje mi je stvarno lijepo iako je situacija takva kakva jest. Atmosfera i ekipa ovdje su prepozitivni. Izbjegavamo Facebook i starije gospođe koje imaju mišljenje o svemu, svaki dan smo ovdje, radimo i pomažemo psima najviše što možemo. Nekada se dogodi neki incident što je sasvim normalno da se dogodi sa psima koji su poludivlji, ali sve se riješi. Vidi se veliki napredak kod pasa koji su prebačeni iz gornjeg dijela azila. Nevjerojatno je koliko su zahvalni i koliko se promijene u samo nekoliko dana kada im pružiš pažnju i ljubav koju traže. – kazala nam je jedna od radnica u azilu Lorena Šalaj koja je došla iz Slavonskog broda.

-Tražio sam neki posao preko ljeta i moj rođak koji je prije dolazio ovdje pomoći oko nekih fizičkih radova mi je rekao da ovdje traže ljude. Imam psa doma i jako volim pse. Došao sam ovdje da radim i zaradim, ali i da im pomognem. Stvarno mi je jako lijepo, ekipa je super, svi se jako lijepo slažemo. – kazao nam je Vojislav Legaz iz Trebinja.

-Danas mi je prvi dan ovdje i mislio sam da će situacija biti puno gora. Sestra mi radi administraciju i već me prije upoznala s nekim psima. Pokazivala mi je slike i pričala o njima. Svi koje sam do sad upoznao su stvarno jako dragi, vole se maziti i družiti. Ovdje sam svega par dana, ali napravit ću sve što mogu kako bi ovim psima bilo bolje.– kazao nam je volonter Omar Kunto.