Današnji dan prije 27 godina, tužan, mračan dan. Peti je to dan bez prekidan opće opasnosti. Dubrovnik pod uzbunom, granatiran danima, na ključnim točkama poginuli branitelji, mrtvi civili, među kojima i djeca.

Vi koji niste doživjeli rat, koji ste bili previše mladi kako bi ga se sjećali, ili niste tada postojali, ili niste bili tu kad je trajao, ne možete ni zamisliti kako je tada disao Grad. Osjećala se paljevina, miris smrti nadvio se nad Dubrovnikom. Strah za svoje bližnje, s kojim smo se budili i lijegali, strah kako ćemo izgubiti sve što smo poznavali ikada. Kroz glavu vam prolazi kako negdje u nekom dijelu svijeta netko normalno živi, ide u školu, na posao, slavi rođendan, veseli se. Sve to vam se čini tako daleko, kao da to nikada niste radili ili ste tako živjeli nekad davno. Iako je rat počeo prije mjesec i po dana. Bez struje, vode, pod luminima. Probuditi se, preživjeti, ići spavati. To je bio naš život.

Kao da je smak svijeta, činilo se. Kiša je neumorno padala, nebo je plakalo nad nama. Tog se dana na brod Slaviju ukrcalo 4000 Dubrovčana. Žene, djeca, bolesni i nemoćni, stari i 63 ranjenika. U gradu više nije bilo lijekova, hrane sve manje, uvjeti života su postali nemogući. Mnogi su branitelji ukrcali svoje obitelji na taj brod, kako bi mogli braniti grad bez da misle gdje su i što se događa s njihovim bližnjima.

Ukrcavali su se ljudi na brod šutke, djeca su plakala. Žene i starci se okretali da još jednom vide grad. Nekima je palo na pamet hoće li ga ikad više vidjeti, hoće li to biti posljednje zbogom onima koji su ostali. Tisuće ljudi na brod koji ima kapacitet za 900 osoba. I krenuo je, pod kišom, ogromnim valovima, ljudi su u Gružu mislili kako će se prevrnuti. Nije bilo mjesta i paluba je bila prekrcana, stajala su djeca i žene u kiši, držeći se za ogradu. Mnogi su povraćali i to jedni po drugima. Brod je skrenut za Zeleniku. U Crnu Goru u kojoj se JNA popela na brod, a sve muškarce starije od 16 godina izveli u luku. Bili su to mahom naši ranjenici, njih šezdesetak i pokoje dijete od 16, 17 godina. Gurali su ih i maltretirali, a na brodu udarali naše trudnice, lupali nogama, vrijeđali. S obale se kroz zvučnik čulo: Crveni krst Crne Gore vas poziva da se iskrcate i spasite. Neki su se i iskrcali, oni koji su porijeklom bili iz tih krajeva, napustili su brod. Sva je sreća bila kako su Talijani, promatrači bili na tom brodu, pa se nije dogodilo kakvo veće zlo.

Cijelu noć je brod bio u Zelenici. Ujutro je ponovo krenuo na svoj put, ljudi su se masovno htjeli vratiti doma, u Dubrovnik. Jer im je već bilo svega dosta. Uhvati vas jedan osjećaj bijesa i nemoći jer netko drugi određuje gdje ćete, kad ćete i kako, u vašem gradu, vašoj državi. I to oni koji su poubijali vaše sugrađane, prijatelje, djecu. Nisu dali Slaviji u Dubrovnik, nisu ni na Korčulu. Nevrijeme nije jenjavalo. Na brodu se rodilo dvoje djece i jedan čovjek umro.

Odjednom strka i panika, trče svi s palube, europski promatrači trče na nju. Topovnjača JNA koja je pratila Slaviju neko vrijeme, okreće se i odlazi. Talijani kažu kako je topovnjača gađala brod, ali je šteta sanirana. I danas se mislim kolika bi to tragedija bila, da su svoj naum ispunili. 4000 nevinih duša na dnu mora. Ništa njima nije bilo bitno. Bila bi to odmazda za netom pogođen razarač Split, koji se sklonio iza punte Čiovo. Naši su ga branitelji gađali topovima s Brača i Šolte.

Putovala je tako Slavija, sa svojim tužnim putnicima dalje. U dnu broda bio je veliki kontejner prepun smeća koji je širio nesnosan smrad. Brod je pristao napokon u Puli, otvorila su se vrata i u ionako pretrpan brod nahrupili su novinari svih svjetskih postaja. Pitali što se događa s gradom, s Dubrovčanima koji su ostali. Majke i žene su u suzama, iscrpljene pričale kako su im muževi ostajali čuvati dom i grad. Kako se u Dubrovniku umire, kako ništa ne ostaje iza njihovih razaranja, kako nam gađaju bolnice i rodilišta.

Kiša je i dalje lijevala, dva dana kasnije. Prvo su s broda iznijeli bebe, pa tijelo starijeg čovjeka koji nije izdržao put, potom ranjenike.

To je putovanje bilo putovanje koje nikada nećemo zaboraviti.