DUBROVKINJE PROGOVORILE: “Silovana sam s trinaest godina”, “Zabio me u kantun, imao je luđački pogled”

5170

Kad sam imala nekih 11, 12 godina u našu kuću došao je stariji čovjek pogledati krov. Ne sjećam se je li sjeo s mojima za stol, ne sjećam se puno detalja, ali znam da su u međuvremenu stigli neki gosti. Tada smo živjeli u Gradu, a naša kuća bila je na tri kata. Tata mi je rekao da ispratim tog starijeg gospara, bilo je možda oko 20 sati navečer, sjećam se da sam već bila obučena za krevet, na sebi sam imala frotirnu ljubičastu spavaćicu. Kad smo stigli do izlaznih vrata, taj je stariji čovjek nasrnuo na mene i tražio da ga poljubim. Noge su mi se oduzele od straha, ne sjećam se jesam li nešto rekla, samo znam da sam uspjela otvoriti vrata i on je izašao. Ne sjećam se puno toga, ali njegovo izborano lice pamtim. Pamtim njegov dah koji je bazdio na alkohol. Nikad ga više nisam srela. To sam ispričala mojim roditeljima tek možda prije godinu, dvije, tri. Jednostavno me bilo sram.

Nije to jedino što se takvo nešto slično dogodilo tijekom mog života. Razgovarajući s mojim prijateljicama, poznanicama shvatila sam da je vrlo malo žena koje nisu doživjele slično iskustvo. To su traume koje su na nama zauvijek ostavile trag.

Zašto pišem ovaj tekst i zašto sam od mojih prijateljica i poznanica tražila da i one ispričaju ove priče? Zato što se, nažalost, u ovom našem društvu malo toga promijenilo. I dalje šutimo, trpimo, a često na svaku ovakvu priču dobijemo i kao dodatni šamar salvu uvreda, a najviše bole one od samih žena. Vjerujem da one kojima se takvo nešto nije dogodilo jednostavno ne vjeruju.

Ovim pričama želimo podići svijest o svakodnevnom seksualnom uznemiravanju djevojčica i žena, na svim levelima.Na radnim mjestima, u obiteljima, na društvenim mrežama. Ne mogu se oteti dojmu kako se i danas marginaliziraju žrtve silovanja iz Domovinskog rata, pa tako te žene i danas sreću svoje silovatelje na dnevnoj bazi, oni su im susjedi, rade u gradskim upravama i smiju im se u lice. Još jednom je ovaj sustav pljunuo u lice svim tim žrtvama. Još jednom je pokazao kako nisu važne i kako je njihova žrtva uzaludna.

Kako se uvijek događalo i kako se događa i danas, potvrdile su naše sugrađanke pričama koje donosimo u nekoliko nastavaka. Nažalost, ima ih puno, a svaku je vrijedno ispričati. Neke od njih nikada to nisu rekle roditeljima, muževima, djeci. Zbog toga ćemo čuvati njihovu anonimnost.

Silovao me tatin prijatelj

– Kad sam imala trinaest godina, silovao me je tatin prijatelj. Nikada nisam o tome nikome govorila, a taj čovjek i dan danas dolazi u nas doma i sjedi za našom trpezom. Da rečem tati, što bi dobila? Ubio bi ga, završio u zatvoru, a ništa se drugo ionako ne bi promijenilo….

Profesor me mazio po vratu, stavio ruku niz leđa

– Bilo je to u 7. ili 8. razredu, znači jako davno. Bili su zimski praznici i prijavila sam se za neki tečaj informatike jer me to, nešto novo, jako zanimalo. Bilo mi je super. Naučila sam binarne brojeve, počela sam ulaziti u svijet programiranja, čak sam i jednu jednostavnu igricu napravila na onim sada čudnim kompjuterima. Međutim jednom profesoru sam bila nekako draža od ostalih. Možda mi je to na početku godilo i dizalo samopouzdanje jer sam se u tom okruženju kao dijete bas lijepo osjećala i otkrivala neki novi informatički svijet. I onda je, pri kraju tečaja, počelo… Mazio me po vratu, a kad mi je stavio ruku niz leđa ja sam se ukočila od šoka i straha. Više nikad nisam došla na tu radionicu. Nisam nikome rekla, ali ostao je užasan osjećaj. I ne samo to: u meni se razvila ogromna averzija prema informatici. Iako sam se kasnije bila upisala u matematičko-informatičku školu jako sam se loše osjećala na satu informatike i nikako nisam mogla prihvatiti taj predmet. Ma nisam mogla prihvatiti da idem u školu koja ima informatiku u nazivu iako sam uvijek željela studirati matematiku. Bila sam u toj školi jako nesretna, što inače nije tipično za mene pa sam morala promijeniti školu. I kasnije na fakultetu je bilo problema s – informatikom. Čak sam i godinu izgubila jer nikako nisam mogla prihvatiti taj predmet. I danas se često sjetim tog čovjeka, koji me je kasnije po nekima i pozdravljao, a kad ga sretnem uzmem zraka, ne dišem i gotovo protrčim kraj njega praveći se da ga ne vidim. Čak mislim kako mi je taj pedofil promijenio sudbinu, mozda bih bila programer i bavila se IT – jem da mi nije tog jednog zimskog jutra stavio ruku niz leđa i tu zamrznuo neki segment u meni.

Nisam prijavila silovanje jer mi nitko ne bi vjerovao tko je to učinio

– Silovana sam. Moj je život tragedija. Za to zna samo svećenik, a nikad nisam rekla roditeljima ni suprugu. Zašto nisam prijavila? Kad bih rekla o kome se radi, nitko mi ne bi vjerovao. Za tog čovjeka se u Dubrovniku govori samo najbolje.

Na fakultetu mi je profesor ponudio da spavam s njim u zamjenu za prolaz na ispitu. Muka mi je od svega….

Zabio me u zid, imao je luđački pogled

– Išla sam s faksa, imala sam 23 godine. Prišao mi je čovjek u svojim tridesetim i pitao me znam li gdje se nalazi jedan kafić, rekao da mu je tamo parkiran automobil. Rekla sam da taman idem u tom pravcu i da ću mu rado pokazati. Pričao je da ima djevojku, da inače živi u Splitu, a da u Dubrovniku radi kao geodet. Razgovarali smo najnormalnije, dok nismo stigli do kafića kraj Croatia osiguranja i usputno sam rekla kako se tu održavaju studentske zabave i kako se tu uvečer izlazi. U to vrijeme je kafić bio zatvoren. Zabio me u kantun od tih skala, dvadesetak minuta sam se borila, imao je luđački pogled od kojih mi se ježila koža, mislila sam kako će me zadaviti. Skidao je gaće, stiskao me, ali sam uspjela pobjeći. Doletila sam doma, a u kući gosti, neka rodbina. Pobjegla sam u sobu i satima samo plakala. Negdje oko 23 sata pošla sam na policiju podnijeti prijavu. Dežurni policajac me pitao što sam čekala dosad, ako se to dogodilo par ura prije. Nevjerojatno, kakav pristup..Pa bila sam u šoku, morala sam se sabrati. Napravili su fotorobot, priveli ga i pustili do suđenja. Slučajno sam upoznala njegovog kolegu, koji mi je kazao kako s njim uvijek imaju probleme i kako je za njega svaka žena drolja i kako je njemu svako NE zapravo DA. Nije imao djevojku, nego je bio oženjen, a njegova supruga je bila trudna.  Radio je po terenima, bio je pirotehničar. Na sudu je bilo jako ponižavajuće. Ogoljavali su zapravo mene, preispitivali moju obitelj, on se derao u sudnici i govorio da smo se slučajno sreli i da sam ja napadala- njega, a on me odbio! Da mi se danas dogodi isto, nisam sigurna kako bih prijavila slučaj, jer sve to prolaziti bilo je iznimno teško i stresno. Danima sam plakala. Ipak, dobio je tri ili četiri mjeseca uvjetno. Nikad ga više nisam srela, ali sam čula kako se prije nekoliko godina objesio. Moramo raditi na edukaciji naše djece, iako smatram današnje curice puno jačima nego što smo mi to bile nekad. Ovdje i dalje vlada patrijarhat, žene trpe da ih muževi mlate, susjedi šute, ne žele se miješati, a netko nema đe ni poć…

Zlostavljanje u svim oblicima najčešće se ipak događa u obiteljima, tamo gdje bi se trebali osjećati najsigurnije. Ne zlostavljaju samo muškarci, ima i žena, ali u puno manjem broju. Prema Državnom zavodu za statistiku Republike Hrvatske, 2006. godine zlostavljanje je u obitelji počinilo 742 muškarca i 29 žena. Prema istom izvoru, nasilje najčešće provode muškarci u dobi od 40-49 godina, a slijede ih oni od 30-39.

Ukoliko ste žrtva ili svjedok kaznenog djela, s povjerenjem se možete obratiti u Dešin Centar za žrtve i svjedoke na telefonski broj 020 311 625 svaki radni dan od 8 do 16 sati, pismenim putem na e-mail zip@desa-dubrovnik.hr ili osobnim dolaskom u prostorije DEŠE u Lazaretima, Frana Supila 8, Dubrovnik.




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *