BRACO ELEZOVIĆ: Neprijatelj je shvatio kako nemaju šanse dok god ima i jedan živi branitelj na Srđu

128

Današnji dan je bio prekretnica u ratu u Dubrovniku i oko Dubrovnika jer na taj dan su prije 26 godina ‘slomili zube’ na Srđu. Ujedno su bili napadnuti i Belvedere, Sustjepan i Nuncijata, sve crte obrane, govori dubrovački branitelj Braco Elezović. Za Dubrovnik Insider opisao je što se 6. prosinca, 1991 godine događalo u Gradu podno Srđa i kako su ga hrabri branitelji obranili od neprijateljske ruke.

Bio je to jedan poraz tadašnje Jugoslavenske armije nakon kojega su shvatili kako u Dubrovnik neće moći ući tako lako kako su zamišljali te da je žrtva njihovog ulaska u Grad uzaludna. Nakon 6. prosinca napadi na Grad bili su puno manjeg inteziteta, iako su tijekom ’92. nastavljali s laganim pokušajima pješačkih napada preko  Sustjepana, ali branitelji su to sve uredno odbijali. Takav napad, tog intenziteta i takve jačine kao 6. prosinca 1991. više se nije ponovio.

– Napad je krenuo u 5.45 sati ujutro i ja sam bio u toj noćnoj smjeni koja je bila do 6 ujutro kad sam čuo prve detonacije sa Srđa. Jedna, pa druga, pa treća i onda sve češće i češće sve dok to nije postala buka detonacija koje su se širile i na druge dijelove grada – prepričava Elezović.

Poslije Srđa, Nuncijata je bila drugi najviše granatirani dio Dubrovnika. Usput su krenuli kombiniranim tenkovskim i pješačkim napadom na samu tvrđavu, ali su imali pretpostavku da bi branitelji s Nuncijate mogli uspinjanjem krenuti pomoć tvrđavi Srđ, pa su unaprijed poslali jednu desetinu ljudi kojoj je zadatak bio spriječiti dubrovačke branitelje u toj namjeri.

– Tu smo mi imali s njima također jedan okršaj. Oni su gore iznijeli mitraljeze i tukli su po naselju, mi smo uzvraćali tu vatru. Dubrovački branitelj Milan Jejina bio je zapovjednik na protuzrakoplovnom topu, a oni su bili stacionirani negdje oko Rašice. Zamijetili su neprijatelja i djelovali, tako da smo mi uspjeli tu desetinu razbiti ponovno. U međuvremenu je taj napad na Srđ počeo jenjavati jer je zahvaljujući Cvijetu Antunoviću uništen jedan tenk što jako puno demoralizira neprijatelja kad vide da je tenk pogođen, to je ipak nekakva sigurnost.

– Moram tu istaknuti i dvojicu ljudi koji su taj dan možda i najveći heroji obrane Srđa, to su Pero Stjepović i Željko Gustin Žika koji su izlazili na taracu i doslovno igrali tenis ručnim bombama s četnicima. U unutrašnjosti tvrđave bilo je, čini mi se, 13 momaka HOS-a i 20-ak naših ljudi iz Grada koji su već polako počeli ostajati bez streljiva. Već je bilo toliko gusto da je recimo potrajalo još dva sata naši bi momci ostali bez streljiva i neprijatelj bi uspio u svojoj nakani. 

– U jednom momentu su oni iz tvrđave na Srđu tražili od zapovjednika Nojka Marinovića, jer su se četnici popeli na istočnu stranu tvrđave, da naše topništvo svim raspoloživim snagama tuče po samoj tvrđavi, iako su oni bili u tvrđavi. Marinović je tu ispočetka, kako sam ja čuo, bio skeptičan, ali nije imao drugog izbora pa je pristao i onda je počelo raditi naše topništvo. Imali smo nekoliko minobacača od 120 i 82 milimetara, oni su počeli djelovati po tvrđavi i imali smo jedan top na kojemu je bio moj prijatelj Jakša Daničić. Oni su značajno pridonijeli tome da taj napad prestane, a istovremeno je šest specijalaca postrojbe Specijalne jedinice policije iz Dubrovnika krenulo s magistrale sa streljivom kako bi pomoglo tim braniteljima u tvrđavi – govori Elezović.

Sam uspon prema tvrđavi, dok padaju granate bio je nezamisliv. Čovjek se i danas umori kad se treba popeti gore na Srđ, a oni su bili opterećeni sa svim tim što su nosili sa sobom i trebali su što brže izaći gore na Srđ.

– Usput su sreli Cvijeta Antunovića i već ranjenog Žiku Gustina i pomogli su mu snijeti Žiku odakle su ga odvezli u bolnicu. Specijalci su nastavili gore i došli su pod samu tvrđavu i imali su okršaj. Četnici su bili u onoj gornjoj postaji žičare, naši su ih momci uočili i djelovali. 

– Sad je bilo pitanje kako će ljudi iz tvrđave znati da se radi o našim momcima, a onda je krenula pjesma. Specijalci su krenuli s pjesmom ‘Zovi samo zovi’, ovi u tvrđavi su čuli tu pjesmu i prihvatili je. Kad su četnici čuli pjesmu shvatili su kako nemaju šanse proći dok god ima i jedan živi branitelj na Srđu. 

Napad na Srđ je prestao, ali napad na Nuncijatu se nastavio kao i na Belvedere te Sustjepan. 

– Taj dan je, uz svu čast svima sa Srđa, ipak bio najteži u Sustjepanu jer ti su momci bili najistureniji i nažalost četvero ljudi je poginulo tamo pod granatama. S nama na Nuncijati su bili momci HOS-ovci koji su došli zajedno s dijelom ekipe koja je bila u Sustjepanu kao i momcima iz Sinja. Sinjani su izgubili dvojicu svojih ljudi tu i poginula su naša dva momka iz Grada – kaže Elezović. 

Na upit što bi htio da ljudi koji su na vlasti znaju o tom danu, Elezović smatra kako današnja vlast u Dubrovniku na čelu s Matom Frankovićem zna sve.

– Gradonačelnik Franković je pokazao da je gradonačelnik koji je nam je falio sve ovo vrijeme. On je čovjek koji cijeni i poštuje Domovinski rat i koji je ove godine prvi put nakon ’92. pokrenuo  obilježavanje Dana deblokade Dubrovnika i oslobađanja juga Hrvatske. Današnja vlast radi odlično barem po pitanju branitelja – govori dubrovački branitelj dodavši kako nije, kao i većina, zadovoljan spomenikom na Pilama. 

– Mislim da bi tamo bio prikladniji jedan kameni spomenik gdje bi na prvi pogled ljudi mogli shvatiti čemu je posvećen. Ono ogledalo ne može nitko shvatiti. 

Što se tiče druge stvari koju bi po njegovu mišljenju trebalo urediti, to je park u Mokošici.

– Na ulazu u Mokošicu gdje je naš mural, iza se nalazi parkić kojeg bi trebalo srediti i nazvati po Josipu Zvonu, našem najmlađem poginulom branitelju. Postaviti nekoliko stolova, ljuljački, klupa da liči na nešto kako bi sutra majke mogle organizirati rođendane svojoj djeci ili kako bi se branitelji mogli skupiti tu povodom obljetnica, sjesti i popričati – naglašava Elezović.

Poručio je svima da danas bace pogled na repetitor na Srđu. 

– Tradicionalno ćemo gore iznijeti hrvatski barjak koji je vijorio cijelo ono vrijeme dok smo bili pod opsadom i koji je u ono doba bio znak da Srđ još nije pao. Svi ljudi koji bi se ujutro probudili prvo što su radili pogledali bi na barjak, znali su da se Srđ još uvijek brani i ne da – zaključuje dubrovački branitelj Braco Elezović.

Komentari




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *