Gost prve jezične tribine ANTUN ČESKO: Hrvatski jezik je zapostavljen u našem školstvu, a dubrovački govor nestaje

204

Povodom Međunarodnog dana materinskoga jezika, koji se obilježava 21. veljače, večerašnjim predavanjem u Čitaonici knjižnice, započela je već tradicionalna manifestacija Mjesec hrvatskoga jezika koja se na poticaj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Hrvatskoj obilježava od 2014. godine.

Voditeljica tribina dr.sc. Katja Bakija, profesorica hrvatskog jezika i književnosti te docentica na Sveučilištu u Dubrovniku večeras je ugostila književnog povjesničara i teoretičara književnosti te dugogodišnjeg lektora na Sveučilištu u Dubrovniku dr.sc. Antuna Česka, koji je tematizirao pitanja standardizacije hrvatskog jezika.  

Pročitavši pjesmu Zvonka Kovača na samom početku, Bakija je rekla kako je ono što će povezivati sve četiri tribine upravo hrvatski jezik, istaknuvši da je ‘naša prava domovina zapravo jezik’.

– Jezik je medij koji fascinira davno. Bavljenje problemima jezika ima tradiciju dugu više od dva i pol tisućljeća, dok jezikoslovlje kao samostalna disciplina ima povijest od otprilike dva stoljeća. Bez jezika kao osnovnog elementa izražavanja gotovo da ne bi bilo čovjeka i ljudskog društva kakvog poznajemo. Prva u nizu tribina bavit će se pitanjima standardizacije hrvatskoga jezika, to znači procesom stvaranja standardnoga jezika nad regionalnim jezičnim ujednačavanjem. Ona je i politički i društveno uvjetovana. Standardizacija je dugotrajna i prolazi različite faze – kazala je Bakija, naglasivši kako su se Hrvati dugo borili za svoj jezik. 

Standardizacija jezika počinje odabirom nekog dijalekta koji će biti osnovicom jezične norme i njegovim opisom. O tome i o jezičnoj situaciji više je govorio lektor Antun Česko

– Lektori imaju puno širi put u jezično znanje nego što imaju sami jezikoslovci koji su znanstvenici, detaljno ga obrade, ali ispuste iz vida zašto je to tako. To je tako jer je hrvatski jezik zapostavljen u našem školstvu. Ono što u osnovnoj školi naučimo, ako uspijemo to zapamtiti i osvijestiti, to ostaje trajna svojina – rekao je Česko.

Upitan ima li izlaska iz ove teške jezične situacije, Česko je odgovorio kako je ‘bacio svoje koplje u trnje’.

– Ja sam odustao, jedino sam ostao vjeran našem Sveučilištu. Zanimanje za jezik među mojim kolegama i kolegicama u osnovnoj i srednjoj školi je vrlo malo, zato jer su ljudi prestali bit svjesni što znači poznavati normirani hrvatski jezik.

Objasnio je kako se korpus hrvatskog jezika sastoji od tri sloja.

– Ono što je vrhunac to je hrvatski standardni jezik koji je ozakonjen. Nažalost, u nas to nije uopće provedeno otkad postoji Hrvatska, jer bez obzira koje su se vlade i ministarstva izmjenjivala dosad, nijedan pravopis koji je izišao nije ozakonjen. Imamo šest pravopisa dosad izašlih i svi imaju preporuku tog ministarstva koje je tada bilo na vlasti. Mi kao lektori smo na mukama kako to riješiti.

Drugi problem kojeg Česko ističe je rječnik za koji kaže kako ove koje imamo sadrže samo deskriptivan opis, a normativan rječnik mi danas nemamo. 

– Što se tiče gramatike tu smo najtanji – rekao je. 

Bitna razlika je između standardnog hrvatskog jezika i jezika hrvatske književnosti.

– Standardni nije književni, referirat ću se na modernu poeziju gdje pjesnici ne poštuju nijednu normu standardizacije jezika, tu je potpuna sloboda, pišu onako kako doživljavaju svijet. 
Zato je, navodi Česko, tijekom hrvatske povijesti stadardni jezik stvaran upravo na taj način da su jezikoslovci prateći djela hrvatskih književnika nalazili riječi i pronalazili onu najčešću i najbolju koja bi odgovarala te je standardizirali u jezik, a do devastacije je došlo tijekom 70-ih godina.

Kazao je i kako razgovorni jezik ne podliježe nikakvim normama, ‘važno je da se sugovornici razumiju’.

– Štokavac, kajkavac i čakavac gotovo da se ne mogu razumijeti, ali je bitno da oni koji se služe tim idiomima se razumiju.

Česko se posebno osvrnuo se na dubrovački govor, za koji je kazao da je iščeznuo.

– Sačuvale su ga starije generacije, ali on je iščeznuo. Prolazio je različita razdoblja. Ono što zamjeram danas to je naglasak ili kratkoća sloga, drugo smeta me kad se kaže ‘pjaca’ ili ‘pijaca’, dubrovački je ‘placa’. Zašto se Stradun zove tako jer je prije bio placa, nije bio popločen već je tu bila zemlja i kad bi padala kiša nastala bi močvara, iz svih ulica sve bi se slilo na Stradun. Zašto se u nas trgovi zovu poljane, jer su tu prije uzgajalo voće i povrće, a na placi se trgovalo. To je specifično za Dubrovnik – objasnio je dugogodišnji lektor Sveučilišta u Dubrovniku. 
U gramatici točno piše kako je izuzetak Dubrovnik i dubrovačko područje jer imaju muška i ženska imena, kazao je uputivši kritiku Zagrebu i nepoznavanju gramatike. – Iz Zagreba nas forisiraju da je ‘Festa sv. Vlahe’ ili obljetnica ‘Ive Vojnovića’, to je vulgarizmom, toliko nepoznavanje gramatike. U našim dubrovačkim krajevima i u Dubrovniku dopušteno je da može biti nominativ Maro, genitiv Mara ,jer mi imamo i žensko ime Mara, ili Pero, Pera.. kad ne bismo razlikovali to, uzeli bismo normu standardnog jezika – objasnio je. 

Što se tiče idioma u hrvatskom jeziku, Česko je naveo niz primjera pogotovo iz političkog i administrativnog sustava.

– ‘Pravosuđe’ je vazda bilo sudstvo, ne reče se ‘uvaženi’, već ‘poštovani’, ‘cijenjeni’, ‘ugledni’, nije ‘nadležni’, nego ‘nadređeni’, ‘mjerodavni’, ‘obvezni’. ‘Dakanje’ kako je zovem podrugljivo, ili ‘dalikanje’ to jest, ‘da li ste ono’, ‘da li ste ovo’, reče se ‘jeste li’. ‘Zahvaljivati se’ isto tako je nepravilno, znači odbijati, neprihvaćati, obično rečem svi se zahvaljuju, ali svi i uzimaju. Veliki je problem sa povratnim glagolima. Na jednom oglasu piše ‘brinemo o vašem zdravlju’ Nije točno, reče se ‘brinemo se o vašem zdravlju’, nije ‘odmaram’, već ‘odmaram se’. ‘Naziv’ je isto ono što me smeta, nema razlike između imena, naslova i naziva, sve je ‘naziv’.  To je novi proizvod političke i upravno administrativne devastacije standardnoga jezika. Za to kažemo ‘nazivlje’, ‘naslov’ nosi predavanje, ‘ime’  npr. ustanova, a ne ‘naziv’. Masovna je i uporaba riječi ‘spisatelj’ i ‘spisateljica’, zašto se ne govori ‘pjesnik’, ‘pjesnikinja’, ‘poetesa’, ‘autor’, ‘autorica’. Također ne reče se ‘pričati’ već ‘govoriti’ – objasnio je na primjerima lektor Antun Česko.

U nastavku Mjeseca hrvatskoga jezika, koji traje do 17. ožujka, na tribinama o jeziku gosti  Dubrovačkih  knjižnica bit će Đurica Drobac, novinar i urednik na HTV, akademski glumac Branimir Vidić Flika i akademik Stjepan Krasić, profesor povijesti na papinskom sveučilištu svetog Tome Akvinskog.

Komentari




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *