KOLUMNA ANE ALAMAT! Andrea Klečak o svom trkačkom iskustvu: Upoznala sam divne ljude i stekla prijateljstva!

144

Koliko ste se puta samo našli u situaciji da bezrezervno dajete sebe za druge? Sigurno puno puta! No, kad vama nešto treba onda svi nestanu. Naravno, ne baš uvijek, ali u većini slučajeva.

Ljudi vole ugodit sebi i to je normalno. Ne bih rekla da su sebični. Rekla bih opet i ponovila dok čovjek ne shvati da je uvijek prepušten sam sebi neće biti zadovoljan,  jer nitko ne može stvoriti sreću za tebe.

Shvatiš da je život jedan i pokušavaš ga proživjeti sa što manje gubitaka, a što više pobjeda. Ionako protiv nekih stvari ne možeš i jedino što ti preostaje je da im se prepustiš, da prođu kroz tebe,  jer  što se više baviš stvarima na koje ne možeš utjecati to se više iscrpljuješ i postaješ rob samog sebe. Što bi rekao moj kolega – nema smisla borit se protiv vjetrenjača. Međutim kad naiđeš na osobu koja je uvijek spremna  pomoći i koja je uvijek tu za tebe, čuvaj je kao oko u glavi, cijeni je i drži što bliže sebi. To su ljudi kojima se uvijek možeš dati bez rezerve i koji su uvijek tu za tebe. Na svoju sreću imam takve ljude oko sebe na koje mogu računati u podne i ponoć i koji mi kako se kaže daju krila.

Andreu sam upoznala davnih dana kad smo zajedno trčkarale na Atletskom stadionu ko klinke i evo život nas je ponovno spojio i približio. Za nju bih rekla kako je  bezrezervno tu za mene, ujedno i  za Školu trčanja. Treba je čuvati kao što se reče ‘kao kap vode na dlanu.’

Andrea Klečak (učiteljica)

Trčati sam počela prije godinu dana jer sam osjećala potrebu za kretanjem i bavljenjem nekom fizičkom aktivnošću. Iako je kod mene ljubav prema trčanju postojala još otkako sam kao dijete trenirala atletiku, u Školu trčanja sam se upisala na prijateljičin prijedlog.

Upisala sam se bez velikih očekivanja jer se dvadesetak godina nisam bavila sportskim aktivnostima. Kao zaposlena majka troje djece nisam nalazila vremena. Nisam ni sanjala da ću već za par mjeseci trčati polumaraton, a u ovih godinu dana sam istrčala čak dva, kao i utrku dubrovačkim zidinama te još nekoliko manjih utrka.

Postigla sam i neke rezultate što mi je dalo dodatnu motivaciju. Sada mogu reći da se kod mene razvila ovisnost o trčanju. U Školi trčanja sam upoznala neke divne ljude i stekla prijateljstva.

Uživam u sportskim druženjima u prirodi koje Ana organizira. Zahvalna sam Ani što Školu trčanja Dubrovnik vodi s toliko entuzijazma i ljubavi koje prenosi i na nas trkače.

Komentari




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *