U izdavačkoj djelatnosti Doma Marina Držića, povodom 450. obljetnice smrti Marina Držića, večeras se u njegovu Domu održalo predstavljanje knjige ‘Pjesni ljuvene – Ljubavne pjesme Marina Držića’ koju je priredio i na suvremeni hrvatski jezik prenio akademik Luko Paljetak. Uz autora o knjizi su govorili dr.sc. Katja Bakija i dr.sc. Leo Rafolt.

Ravnatelj Doma Marina Držića, Nikša Matić zaželio je srdačnu dobrodošlicu brojnim zaljubljenicima u lik i djelo najvećeg hrvatskog komediografa koji su stigli na predstavljanje ove knjige.

– Kada smo prošle godine u kolovozu Luko Paljetak i ja razgovarali o ovom projektu, ponudio mi je jednu suradnju da napokon netko napravi, onako od početka do kraja, te Pjesni ljuvene, prepjeva ih na suvremeni moderni književni jezik. Ja sam apsolutno to prihvatio.

 Matić je istaknuo kako u ovoj obljetničkoj godini Dom Marina Držića predstavlja i ovaj izdavački pothvat koji sadrži jedan od najvećih ikad napisanih pogovora za jednu zbirku ljubavnih pjesama.

– Radi se o knjizi koja svojom obilnošću pripada u red točno onom originalu koji se čuva u biblioteci knjižnici u Milanu, njena veličina je ista kao i original. Pregovarajući s talijanskim Ministarstvom kulture uspjeli smo dovesti tri knjige koje se tamo čuvaju, između ostalih ‘Pjesni ljuvene’ kao prvotisak, jedini sačuvani primjerak na svijetu i primjerak koji je vjerojatno Držić držao u rukama – kazao je Matić pokazavši taj pretisak originala koji se nalazi na samom početku ove knjige.

Ravnatelj Doma iskoristio je priliku i pročitao uvod knjige ‘Pjesni ljuvene – Ljubavne pjesme Marina Držića’ priređivača Luka Paljetka, želeći ukazati na činjenicu zašto je bilo potrebno ovo izdanje.

–  Neki će se zapitati: Zašto je potrebno Pjesni ljuvene Marina Držića prenositi na suvremeni hrvatski jezik? One su nam, i bez toga, savršeno razumljive, baš kao i njegove pastorale i komedije. Nažalost, to nije točno. Današnji mladi naraštaj, a i onaj srednji, ne samo u ostaloj Hrvatskoj, nego i u Držićevu rodnom Dubrovniku, ne razumije njegov jezik, ne može s lakoćom čitati njegova djela, ne shvaća značenje mnogih njegovih riječi, izraza i izražajnih sklopova. Nije to samo slučaj s Držićem. Tako je i s drugim piscima njegova vremena, kao i s onim poslije, preko frančezarija i smiješnica XVII. stoljeća, sve do Vojnovića koji je, budući da nam je bliži, naizgled razumljiviji, a nije. Bio je, ali sad više ni njega gotovo nitko ne razumije. Dubrovački se jezik zaboravlja. Trudio sam se da prijevod bude što vjerodostojniji i dostojanstveniji u odnosu na izvornik. Nisam, dakako, prevodio s rimama, ni onim vanjskim ni onim unutrašnjim kojim se Držić neprestano služi. Nisam se držao njegova dvanaesterca, ni trohejskog ni jampskog. Nastojao sam nekom vrstom slobodnijega šireg stiha postići eleganciju njegova stiha i njegovih kadenca, poštujući međutim svaki njegov akrostih.Učinio sam sve to vjerujući da i Držića, čiji jedinstveni opus pripada ključnim klasičnim djelima stare hrvatske književnosti, “valja preoteti literarnoj i filološkoj arheologiji i vratiti ih živoj matici književnosti”, dajući na taj način poticaj učenju i razumijevanju Držića, jer tako učimo razumijevati i Šiška i Džoru i Nalješkovića i Vetranovića…, literarnoj i filološkoj arheologiji ostavljajući razloge za još gorljiviji rad i povećanje broja korisnika njenih dosadašnjih i novih postignuća.

Zar Pomet ne kaže: “Nut što je lijepo sve umjet!”Na Pometovo pitanje: “Gdje si, Dundo Maroje?”, bilo bi sramotno odgovoriti : Ne znamo.