Proteklog smo vikenda stvarno imali predivan trkački vikend. Naime, 25 članova Škole trčanja otrčalo je Zagrebački noćni Cener sa sjajnim rezultatima.

Iako je nekim trkačima ovo bila prva trka bili su iznenađujuće dobri. Kad se kaže dobri znači kako su u sat vremena istrčali utrku od 10 kilometara. Sama ta trka je nevjerojatna, trčanje je gotovo uvijek definirano tehnikom, dužinom i mjestom, međutim, kad maknemo sva ograničenja i jednostavno trčimo po cesti ili mjestu gdje je većina trkača studirala, onda trčanje postaje izazov, postaje urbano.

Glavni segment urbanog trčanja upravo je istraživanje ulice i područja kroz koja možda nikad ne biste prošli. Sve postaje izazovnije, a prepreke na koje treba paziti su dodatni adrenalin. Upravo kad smo krenuli u trku s 2500 natjecatelja, na  sljedećem skretanju dočekali su nas stupići za one koji nisu baš spretni ili ako nisu čuli povike drugih trkača: “Pazi stup!”, vjerujte mi nisu dobro prošli. Naime, kad krene ta horda ljudi sigurno se trči prvih kilometar, u toj gužvi ne može se ni lijevo ni desno, traže se načini kako to izbjeći, kako biti brži, bolji i kako doći do cilja čim prije.

Posebno veseli atmosfera navijanja u svemu tome, živa glazba, konfete, trube i boje za lice koje svijetle u mraku, te transparenti koji navijači sami mogu izraditi u smislu “dodirni za posebne moći”, i kada trčite tih deset kilometara kako ne dodirnuti. Moliš se da te netko preveze do cilja, ipak je tempo utrke žestok.

Škola trčanja Dubrovnik je imala svoji 50-ak navijača koji su bili raspoređeni na raznim punktovima s našim navijačkim rekvizitima. Koji je to doživljaj, trčiš u tuđem gradu, a navijaju za tebe!

Za mene osobno ova utrka je imala poseban značaj. Prvenstveno zbog ljudi koje Škola okuplja i koji s istim žarom kao i prije tri godine, dolaze na ovu utrku, trče, druže se. Drugi najveći razlog je kada sam trčala negdje u onoj gužvi moja petnaestogodišnjakinja je bila sa svojim curama na trgu i negdje iz one gužve čujem uzvik: “Ajde mama”, okrenem se kad ono moja Nikoleta. Ima li boljeg osjećaja? Muž i ostatak ekipe imali su svoju postu gdje su mogli sjesti i nešto popiti, a biti uz rub staze te navijati s trkaćim rekvizitima, gdje bih ja svaki put kad bih prošla poljubila svoga sina, jer ipak su to moći zbog kojih sam odlično istrčala ovu utrku.

Kako sve ne bi palo  brzo u zaborav, iza trke se lijepo proslavilo u restoranu kod Pere na Šalati (ipak je on Konavljanin) do ranih jutarnjih sati, uz druženje i ples.

Škola nastavlja sa svojim aktivnostima i treninzima. Čeka nas Dubrovački Cener, Novogodišnja utrka, Konavle avantura, Split Polumaraton, pa polumaratonu u Rimu gdje ide 30-ak trkača.

Hvala svim trkačima Škole trčanja Dubrovnik što su dio ovog lijepog projekta i što potiču ostale na zdrav i zabavan život kroz trkačke aktivnosti.