Priča koja će natjerati trnce niz kralješnicu i najokorjelijeg skeptika počinje u ledeno zimsko predvečerje 1930. godine.
Promrzao i umoran nakon cjelodnevnog lova, traper Joe Labelle zaputio se prema eskimskom selu smještenom na obali jezera Angikuni u sjevernoj Kanadi, kako bi potražio topli obrok i zaklonište.
Dobro je poznavao tridesetak stanovnika sela, kojima je redovito prodavao kože oderanih životinja, pa je znao da može računati na njihovu dobrodošlicu.
Čim se približio selu, primijetio je da nešto nije kao inače: iz dimnjaka nije izlazio dim, a uobičajenu graju mališana, pjevanje žena i lavež pasa zamijenila je grobna tišina. Jedini zvuk koji je čuo dok se približavao selu bilo je škripanje njegovih čizama u dubokom snijegu. Okupano mjesečinom, bez znakova života, mjesto se doimalo sablasnim. Iskusni lovac već tada je znao da nešto ozbiljno nije u redu.
Kad je stigao u selo, njegove slutnje pretvorile su se u jezivu izvjesnost. Pretraživši nastambe, Labelle je shvatio da u selu nema ni žive duše. Zalihe hrane bile su netaknute, puške prislonjene pored vrata, svi alati bili su na mjestu…
Nikakve znakove borbe nije pronašao, pa je isključio mogućnost neprijateljskog napada. Nije bilo ni tragova u snijegu koji bi vodili od sela. Da stvar bude gora, traper je shvatio da su seljani otišli iznenada: pod jednim loncem još je gorjela vatra, a u nezavršenom kaputu od tuljanovog krzna još se nalazila igla! Tko je, odnosno što je prekinulo seljane usred njihovih dnevnih poslova?
Premda hrabar, navikao na preživljavanje u surovim uvjetima, čovjek je osjetio kako mu se kosa diže na glavi. Unatoč umoru i gladi, zaključio je kako se nije pametno zadržavati u selu. Omotan krznom, krenuo je na dugačak put kroz ledenu pustoš, moleći se da stigne živ na odredište. Iscrpljen i pun ozeblina, napokon je stigao do telegrafskog ureda u obližnjem gradiću te obavijestio kanadsku policiju o nevjerojatnom otkriću.
Kad su policajci stigli na poprište događaja, shvatili su da je Labelleova priča, u koju su isprva sumnjali, istinita. Štoviše, pronašli su još zlokobnije tragove – pod debelim nanosom snijega, nalazila su se trupla pasa, koje su Eskimi koristili za vuču sanjki. Ono što ih je osobito uznemirilo bilo je otkriće ispražnjenih grobova u okolici.
Potraga za nestalim stanovnicima sela pokazala se uzaludnom. Nitko od njih nikad više nije viđen. Što se doista dogodilo, danas je teško ustvrditi jer su se, kao u većini sličnih slučajeva, činjenice i folklor višestruko isprepleli.
Zbog priče o letećem objektu i plavičastoj treperavoj svjetlosti koju je na mjestu događaja navodno zamijetio jedan mlađi policajac, najpopularnija je teorija o masovnoj otmici od strane izvanzemaljaca.
Sam Labelle, kojeg su u to vrijeme opsjedali novinari, vjerovao je da je nesretnim seljanima naudio “eskimski zloduh Torngarsuk, moćno božanstvo koje je vidljivo samo šamanima u stanju transa”.
